Slatinski maturanti generacije 1990./1991. proslavili 35. godišnjicu mature: Tri i pol desetljeća poslije, prijateljstva su i dalje živa

U vatrogasnom domu Dobrovoljnog vatrogasnog društva Slatina ove se subote okupilo veselo društvo s posebnim razlogom za slavlje. Bili su to maturanti generacije 1990./1991. prehrambenog i građevinskog smjera slatinske srednje škole, koja je u to vrijeme nosila ime Edvard Kardelj, a koji su se nakon 35 godina ponovno okupili kako bi proslavili jednu od važnijih postaja zajedničkog školovanja – godišnjicu mature.

Neki su ostali živjeti u Slatini i okolici, dok su drugi na susret stigli iz Zagreba, Koprivnice, Vukovara i drugih gradova. No, barem na jednu večer, udaljenosti nisu bile važne. Važno je bilo ponovno se vidjeti, zagrliti, prisjetiti se školskih dana i nastaviti razgovore koji su, činilo se, tek jučer prekinuti.

Susret je započeo okupljanjem u vatrogasnom domu, gdje su sve nazočne u ime organizatora pozdravile Vesna Majić i Marijana Nemet. Nakon prvih zagrljaja, osmijeha i pitanja o tome gdje je tko danas, uslijedila je i simbolična šetnja ulicama Slatine do srednje škole. Upravo ondje, među školskim klupama, završila je njihova zajednička učenička priča prije tri i pol desetljeća.

Bila je to teška i neizvjesna godina. Ratno vrijeme obilježilo je njihovu mladost upravo u trenutku kada su završavali školovanje, stjecali svoja prva zanimanja i zakoračili u svijet odraslih. Nakon mature svatko je krenuo svojim putem, gradio karijeru, stvarao obitelj i dom te se suočavao sa svim onim što život donosi.

Zato je i ovoga puta bilo mnogo toga za ispričati. Razgovaralo se o djeci i unucima, ljubavi i rastancima, poslovnim i osobnim uspjesima, životnim prekretnicama, ali i o bolestima i trenucima koji nas podsjećaju koliko je važno imati ljude s kojima dijelimo uspomene.

Neki su danas već bake i djedovi, pa su se među pričama o svakodnevici našli i provjereni recepti, kulinarska i slastičarska umijeća, roditeljski savjeti te sve popularniji „baka-servis“. Smijeha nije nedostajalo, a svaka nova priča otvarala je prostor za još jednu uspomenu ili anegdotu.

S posebnom su se toplinom prisjetili svojih školskih dana, razrednice, profesorice Blanke Miler, kao i ostalih profesora koji su im, osim stručnog znanja, prenijeli vrijednosti koje su ih pratile kroz život.

Prisjećanje na mladost prirodno je otvorilo i usporedbe nekadašnjeg i današnjeg života. Prepričavali su se izlasci u disco klubove, na zabave, ali i roditeljski „policijski sat“ koji je određivao kada se treba vratiti kući. Današnji mladi, zaključili su kroz razgovor i smijeh, odrastaju u posve drukčijem svijetu.

A kada su se uspomene dovoljno dugo prepričavale, došlo je vrijeme da se ponovno zapleše i zapjeva. Bilo je tu tamburaške i zabavne glazbe, ali na noge su ih nekako ponajviše digli rock hitovi devedesetih, pjesme koje su obilježile njihovu mladost i vratile ih u vrijeme prvih izlazaka, simpatija i velikih snova.

Posebnu notu susretu dao je i broj okupljenih maturanata – bilo ih je tek desetak, no entuzijazma, smijeha i dobre energije nije nedostajalo. Upravo se zato cijela proslava odvijala pod simpatičnim sloganom „Malo nas je, al’ nas ima“, koji je svoje mjesto pronašao i na slavljeničkoj torti. A da su uspomene i prijateljstva jači od udaljenosti, pokazali su i oni koji se nisu mogli odazvati slavlju, ali su se svojim nekadašnjim školskim kolegama javili videopozivom i tako barem nakratko bili dio ovog posebnog druženja.

Pjesma, ples i dobro raspoloženje potrajali su do ranih jutarnjih sati. Neki su kući krenuli oko dva sata, a drugi oko tri – no kako se upravo te noći pomicao sat, razlika u vremenu odlaska gotovo je izgubila svaki značaj.

Iako su mnogi i prije susreta bili u kontaktu, ovo je okupljanje ponovno pokazalo koliko vrijedi osobno se susresti, pogledati stare prijatelje u oči i čuti njihove priče bez žurbe. Na kraju večeri razmijenjeni su brojevi telefona, obnovljeni kontakti i dana obećanja da se na sljedeće druženje neće čekati još pet ili deset godina.

Jer 35 godina nakon mature više nisu važne samo ocjene, školske obveze ni ono što je pisalo u dnevniku. Važnije je sve ono što je u međuvremenu stalo u život – obitelji, djeca, unuci, radosti, brige, uspjesi i izazovi.

A kada se ljudi nakon toliko godina ponovno okupe i nastave razgovor kao da nije prošao ni dan, postaje jasno da neke veze ne blijede. Samo čekaju novu priliku da se obnove.

(mf; Foto: Mihaela Feldi)