Dobre priče: “Pravi sat ima dušu” s Davorom Nemetom

U ovo vrijeme galopirajućeg razvoja tehnologije, često zaboravljamo vrijednosti zanatstva i majstorske vještine bez kojih svijet ne bi mogao funkcionirati. Upravo zato u emisiji “Dobre priče” volimo naglasiti ponajprije takve vrijednosti, kao osnovu iz koje je svijet i krenuo napredovati. Upravo takva vrijednost se krije u urarskom zanatu koji nam je razgovorom približio jedan od rijetkih urara na našem području, ali svima dobro znani Davor Nemet.

– Naša urarska radnja je otvorena daleke 1967. godine. Te godine sam i ja rođen, tako da sam odrastao okružen satovima i oduvijek su mi bili zanimljivi. Moj otac je iz te radnje uspio prehraniti obitelj i školovati mene i brata, što vam govori da je to bio jako tražen i cijenjen zanat. O njegovoj ljubavi prema svom poslu govori i činjenica da je radio do same svoje smrti – započinje Davor priču i napominje kako mu je otac od najranije dobi potakao zanimanje za taj zanat i s nepunih 10 godina je već znao rastavljati satove, a s 14 je već znao popravljati budilice i veće satove.

– Svidio mi se rad i ta precizna mehanika i često znam reći da je unutrašnjost sata kao i ljudsko tijelo i kako srce kuca u nama, tako otkucava i mehanizam sata – nastavlja Davor koji je započeo srednjoškolsko obrazovanje u Slatini, a nakon završenog drugog razreda, odlučio nastaviti školovanje u Zagrebu u Srednjoj školi “Ruđer Bošković” koja je specijalizirana za preciznu mehaniku, elektroniku i optiku. Davor je upisao preciznu mehaniku i urarstvo kao podsmjer.

– Ne znam postoji li danas još uvijek zanimanje za te smjerove jer taj poziv, realno, nema nekakvu budućnost. U velikim gradovima ovaj posao još može opstati, ali u malim sredinama kao što je naša interes jenjava s dolaskom baterijskih i pametnih satova. O tome jasno govori činjenica da od Slatine do Osijeka nema urarske radnje. Pametni i baterijski satovi su danas potrošna roba i dostupni su na svim mjestima – ističe Davor kojem je urarski posao dodatna djelatnost uz primarni posao i priznaje da se samo od urarstva ne bi moglo živjeti.

Poslije očevog umirovljenja, Davor nije želio zatvoriti vrata njihove urarske radnje te je otvorio obrt na svoje ime dok mu je otac pomagao sve do svoje smrti, a dijelom je to i zbog majke koja također ima zavidno znanje u urarstvu koje je stekla iz života i iskustva te nerijetko vrlo uspješno zamjeni Davora.

– Nekada je posla bilo puno. Ljudi su donosili satove, osim na popravak, na čišćenje i održavanje. Sjećam se da je nekakav okvirni prosjek bio do 10 satova na dan i bili smo doista zatrpani poslom. Danas ne popravim 10 satova u mjesec dana, a većinom je to samo zamjena baterija. To vam je stvarna slika današnjeg stanja u urarstvu – nastavlja Davor te napominje kako njegova dva sina također jako vole satove, ali sumnja da bi se odlučili nastaviti njegovu obiteljsku priču. Samo iz želje da se radnja ne ugasi jer obrt opstaje bez prestanka punih 60 godina, no svjestan je da je stvarnost drugačija i da tu za mlade nema perspektive.

Mali tračak entuzijazma i nade je u činjenici da ipak neki ljudi preferiraju originalnost i starine i možda će, kako se moda vrti u krug i kako su u modi vintage stvari i antikni namještaj, tako i originalni mehanički satovi ponovo biti na cijeni. Jer, kako Davor tvrdi, satovi su vječni i ako imate pravi kvalitetni sat, on se uvijek može popraviti i nikada neće prestati raditi.

– Osim svoje funkcionalnosti, sat je vrlo bitan modni detalj, kako na muškarcima tako i na ženama. Možemo reći, da je sat oduvijek bio i stvar prestiža i ima ljudi koji preferiraju imati na ruci kvalitetan sat. A dame često vole uskladiti satove sa svojim odjećom.

– Sjećam se jedne mlade dame koja mi je donijela sat da zamijenim narukvicu. Pregledavajući sat, uočio sam da je neispravan i to sam napomenuo. Gospodična je rekla da joj to nije bitno, već samo da promijenim narukvicu, a boja sata je usklađena s njenom odjećom. Nisam toliko obraćao pažnju, ali sam shvatio da je u toj priči sat imao čistu funkciju modnog dodatka – simpatično će Davor koji je 2025. godine dobio priznanje Hrvatske obrtničke komore za neprekidan i uspješan dugogodišnji rad.

Unatoč izazovima koje urarski posao nosi, Davor napominje da će i dalje uz posao svaki slobodan trenutak koristiti da se posveti urarstvu, toj svojoj velikoj ljubavi prema satovima, a pogotovo u mirovini jer će onda imati još više vremena.

– Sve dok kuca srce, kucat će i satovi u ovoj radnji. Tu sam uvijek za sve naše Slatinčane, svojim znanjem ili savjetom – poručio je Davor na kraju našeg razgovora

Nadamo se da vas je ova urarska priča inspirirala da malo više obratite pažnju na vrijeme i otkucaje sata i možda pronađete u svom domu neku staru zaboravljenu budilicu koja još uvijek može kucati, baš kao srce.

(nm/Tekst i foto: Ratka Turk)