Dobre priče: “Pogled u davnine” sa Željkom Cvetićem
Kada dođete u Ivanbrijeg, malo selo na brežuljku, ne može vam promaknuti mala kućica ovjenčana cvijećem. To je vjerna replika nekadašnjih kuća koju je sagradio Željko Cvetić.
…A ako zavirite u unutrašnjost, imat ćete dojam da ste prošli kroz vremenska vrata i vratili se ni manje, ni više, već u prošlo stoljeće.
– Odmalena sam volio stare stvari i odrastao u vremenu kada su se stvari popravljale i čuvale. Ovu kućicu sam sagradio od starih materijala i na najvjerniji način kako se nekada gradilo. Ima ambar, ima komora, starinska soba, sve kako je nekada bilo. Odrastajući uz bakine priče i sudjelovanje u radovima koje su nekada seoska domaćinstva radila da bi preživjela, mislim da sam odmalena kupio informacije od baka i djedova i roditelja. Nije im bilo lako jer se sve radilo ručno i trebalo je puno truda i vremena, ali svi su se međusobno pomagali i sve se radilo uz pjesmu – započinje Željko dok nas provodi svojim “mini muzejom” u kojem su uredno i s puno pažnje poredani starinski predmeti i svaki od njih odiše onom davnom prošlošću i životom naših starih.
Jedan od najstarijih predmeta je šivaća mašina koja ima 165 godina, a škrinja za posteljinu je iz 1850. godine. Tu je i tkalački stan na kojem je tkala Željkova baka i majka, od kojih je Željko sačuvao domaće peškire i stolnjake. Stari kredenci, fenjeri, lončići i bokali, pegla na žar, košara holanderica. Sve to Željko čuva i održava.
– Te stvari za mene imaju posebnu vrijednost, ne samo što svjedoče jednom davnom vremenu, već i što u njima ostaje zapisan nečiji trud i rad, nečiji život. Ljudi su nekada teškom mukom stjecali i te stvari koje su stekli su popravljali i čuvali. Jedan kredenac je u kuhinji bio cijeli život, a danas mijenjamo namještaj svakih par godina. Mislim da su ljudi nekada puno manje imali, puno teže živjeli, a bili su puno sretniji. Mi danas puno više imamo, puno lakše živimo, sve nam je dostupno, a čini mi se da nismo toliko sretni – nastavlja Željko i nastavlja posebnu priču o koferu koji je kao nov otputovao u svijet i stjecajem posebnih okolnosti ili, kako Željko kaže, sudbine, ponovno se vratio u Ivanbrijeg.
– Vlasnik kofera je rođen 1904. godine u Dolcima, a kao mladić se sa ženom nastanio u Ivanbrijegu. Po zanimanju je bio obućar i sav alat je držao u ovom koferu. S obitelji je 1958. godine otišao za Njemačku, a sa njim i kofer. Navodno da je i u Njemačkoj nastavio svoj obućarski zanat, a nakon njegove smrti, kofer je naslijedio moj rođak. Znajući da volim starine, ispričao mi je priču i poklonio kofer pun originalnog obućarskog alata, znajući da ću ga ja čuvati, da će imati kod mene posebno mjesto i tako se kofer ponovno vratio u selo iz kojeg je otišao u daleki svijet – pripovijeda Željko i ističe kako svaki predmet ima svoju priču.
Tako je posebna priča o misterioznom “Honzvurštu” koji je za fašnik išao kroz selo i plašio djecu, da bi bili dobra i poslušna. Željku je to pričala baka, a majka mu je obećala izraditi identično odijelo. Majka je nažalost preminula, tako da se Željko odvažio i po bakinim i majčinim pričama izradio odijelo.
– Još moram dovršiti hlače i neke detalje, ali mislim da sam uspio kopirati vjernu repliku Honzvurštovog odjela i tako sačuvao i taj detalj u gomili običaja da se ne zaboravi – nastavlja Željko i ističe kako se trudi da sve ostane u seoskom štihu jer je on upravo na selu odrastao. Podovi su zemljani i Željko nam je demonstrirao kako su se i ti zemljani podovi prali i glancali pred nedjelju i praznik tako da kuća bude čista.
U dvorištu je krušna peć koja nije tu samo za gledanje jer još uvijek se njeguje običaj da se u selu oko blagdana Svih svetih okupe seljani oko zvonika i svatko donese nešto za gozbu. Željko tada donosi svježe pečen kruh, pečen upravo u toj peći.
– Drago mi je što njegujemo te običaje i iskreno se nadam da će ostati bar nešto po čemu će mladi naraštaji znati kako je bilo u prošlosti. Sve je to ostavština koju čuvam i koja će ostati mojoj djeci, mojim unucima i nadam se da će se prenositi i tako oduprijeti zaboravu – završava Željko pokazujući prekrasan cvjetnjak sa starim sortama cvijeća koje također njeguje i pelca svake godine.
Ako ikada dođete u Ivanbrijeg, Željko će vas dočekati raširenih ruku i vratiti u daleku prošlost. Osjetit ćete mirise djetinjstva, vidjeti slike predaka i osjetiti duh tradicije našeg kraja i običaja tako davnih, a tako posebnih.
To je ono po čemu smo posebni, svoji i nezamjenjivi.
(nm/Ratka Turk)
