„Matija“ Drage Hedla: Knjiga koja podsjeća koliko je važno reći voljenima da ih volimo

Hrvatski novinar i književnik Drago Hedl predstavio je danas u Gradskoj knjižnici Viktora Žmegača Slatina svoju autobiografsku prozu „Matija“, posvećenu sinu koji je u 43. godini života preminuo u Sjedinjenim Američkim Državama. U iskrenom razgovoru, kojemu je nazočila i Matijina majka Ljerka Hedl, govorio je o gubitku, krivnji, depresiji, zahtjevima znanstvenog svijeta i potrebi da o teškim temama prestanemo šutjeti.

„Matija“ je knjiga koju nije lako čitati, ali ni nakon čitanja jednostavno odložiti i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Nije to samo priča o smrti jednog čovjeka, nego i o njegovu životu, o ocu koji pokušava razumjeti ono što se dogodilo te o pitanjima koja ostaju i onda kada odgovora nema. Upravo je o tim pitanjima Drago Hedl govorio u četvrtak, 15. listopada, na predstavljanju knjige u Slatini, kojim je u otvoren ovogodišnji Mjesec hrvatske knjige.

Razgovor s autorom moderirala je ravnateljica knjižnice Sanja Pajnić, koja s autorom nije razgovarala samo o knjizi, nego i o gubitku koji je obilježio živote obaju roditelja.

Matija – mnogo više od priče o gubitku

Matija Hedl bio je doktor biokemije i znanstvenik koji je posljednjih jedanaest godina života radio na američkom Sveučilištu Yale. U SAD je otišao sa 17 godina, a obrazovanje i znanstvenu karijeru gradio je vlastitim radom, od studija kemije na Sveučilištu Iowa State, preko doktorata na Sveučilištu Purdue i postdoktorata na Sveučilištu u Chicagu, do rada na Yaleu.

Bavio se istraživanjima povezanima s Crohnovom bolešću, a njegov znanstveni rad ostavio je zamjetan trag. No, iza profesionalnih postignuća i ugleda prestižne znanstvene ustanove postojao je i jedan drukčiji život, obilježen velikim radnim opterećenjem, usamljenošću i borbom s depresijom.

Matija nije bio samo znanstvenik. Bio je poliglot, ljubitelj književnosti, umjetnosti i klasične glazbe, osobito opere. Svirao je flautu i klavir, a slobodnu nedjelju, jedini dan u tjednu koji nije provodio u laboratoriju, znao je iskoristiti za odlazak u njujoršku Metropolitan operu. Još kao dječak pokazivao je iznimnu znatiželju, široke interese i ljubav prema čitanju. Otac ga se prisjećao kroz niz obiteljskih anegdota, među kojima su i one o njegovoj fascinaciji Šiljom iz Mikijeva zabavnika.

Upravo su takve uspomene važan dio knjige. Uz zapise o danima nakon sinove smrti, Hedl donosi slike Matijina odrastanja, njegove osobnosti, interesa i odnosa s roditeljima. Time pred čitateljem ne ostaje samo priča o tragediji, nego i portret čovjeka čiji je život bio mnogo bogatiji od okolnosti njegova odlaska.

Trideset sedam dana između smrti i posljednjeg ispraćaja

Knjiga „Matija“ autobiografska je proza, na granici dnevničkog zapisa i osobne ispovijedi. Prvo je izdanje objavljeno 2024. godine u nakladi Telegram Media Grupe, a na slatinskom predstavljanju Hedl je govorio o četvrtom izdanju knjige.

Njezina je struktura određena jednim posebno bolnim razdobljem: trideset sedam dana, koliko je roditeljima trebalo da nakon Matijine smrti u New Havenu organiziraju prijenos njegovih posmrtnih ostataka u Hrvatsku i sahranu u Osijeku. Knjiga ima 37 poglavlja, a u svakom se, uz kronologiju događaja i borbu s administrativnim preprekama, otvara prostor za sjećanje na neki dio Matijina života.

Hedl je opisao koliko je teško bilo nositi se s gubitkom, a istodobno prolaziti kroz procedure i komunikaciju s institucijama u stranoj zemlji. Vrijeme koje bi roditeljima trebalo pripasti za žalovanje, suočavanje s nevjericom i međusobnu podršku pretvorilo se u dugotrajnu borbu da sina vrate kući.

– Nastojao sam da iza svakog od tih poglavlja u kojima dnevnički bilježim kako smo se Ljerka i ja borili da vratimo njegovo tijelo u Hrvatsku, ispričam jednu sličicu iz njegova života. Jednu lijepu sliku, jedan vedri događaj, – rekao je Hedl, objašnjavajući zašto se teški zapisi neprestano isprepliću s uspomenama na Matiju kakav je bio za života.

Taj je spoj možda i najvažniji ključ za razumijevanje knjige. Ona ne želi da Matiju pamtimo samo po načinu na koji je umro, nego po tome kako je živio – kao znatiželjnog, svestranog, osjećajnog i predanog čovjeka. Ujedno, to je i priča o roditeljskoj potrebi da se, nakon gubitka, ponovno prođu zajedničke godine i pokušaju pronaći odgovori na pitanja koja se neprestano vraćaju.

„Ja bih puno više vremena provodio sa svojim sinom“

Jedan od najpotresnijih dijelova razgovora odnosio se na Hedlovo suočavanje s vlastitom roditeljskom ulogom. Govorio je o pitanjima koja su mu se vraćala nakon Matijine smrti, o preispitivanju vlastitih odluka i o trenucima koje danas vidi drukčije nego što ih je vidio tada.

Posebno ga je pogodila rečenica koju mu je Matija izgovorio kao šesnaestogodišnjak ili sedamnaestogodišnjak, prisjećajući se djetinjstva: „Znaš, tata, ja tebe uglavnom pamtim po leđima.“

Matija se tu referirao na autorove česte izostanke od kuće. Hedl je objasnio kako je novinarski posao često značio odlaske, obveze i osjećaj da uvijek postoji nešto hitnije što treba napraviti. Danas, kaže, upravo mu je to jedno od najbolnijih sjećanja.

– Kada bi postojao nekakav kotač vremena, nekakav vremenski stroj da se mogu vratiti unatrag, a nažalost toga nema, puno više bih vremena provodio sa svojim sinom. Puno bih više razgovarao s njim i možda bih i dokučio da ima probleme o kojima ne želi govoriti, – rekao je.

U tim riječima nema jednostavnog odgovora na pitanje što je moglo biti drukčije. Ima, međutim, priznanja koje je teško izgovoriti naglas: da roditelji, koliko god bili bliski sa svojom djecom, ne mogu uvijek znati što ona proživljavaju. Hedl je pritom otvoreno govorio o Matijinoj depresiji, zbog koje je njegov sin posljednje dvije godine života odlazio na psihoterapiju, ali i o tome da ni on ni Matijina majka nisu prepoznali razmjere njegove borbe.

Govoreći o depresiji, upozorio je da ona nije prolazno loše raspoloženje, nego ozbiljna bolest koju okolina ne mora lako uočiti. Smatra da o njoj treba više govoriti, bez srama i prešućivanja, kako bi se ljudima koji se s njom bore i njihovim obiteljima olakšalo traženje pomoći.

Priča o čovjeku, ali i o društvu koje traži sve više

Hedl se u knjizi i razgovoru dotaknuo i radne kulture u kojoj je Matija proveo posljednje godine života. Opisao je iznimno zahtjevan tempo rada na Yaleu – dolaske u laboratorij u osam sati ujutro i odlaske oko osam navečer, šest dana u tjednu, uz znanstvena istraživanja, pisanje radova, pripremu projekata i mentoriranje mlađih istraživača.

Prema Hedlovu svjedočenju, Matija je bio iznimno predan poslu, ali i izložen velikom pritisku uspjeha. Otac je uvjeren da su opterećenje i depresija bili važni dijelovi njegove životne borbe, premda je naglasio koliko je teško do kraja razumjeti sve okolnosti koje su dovele do tragedije.

Upravo se tu osobna priča širi prema društvenom pitanju. Koliko je visoka cijena profesionalnog uspjeha? Koliko se često iza impresivnih životopisa, akademskih titula i velikih postignuća ne vidi čovjek koji je iscrpljen ili kojemu je potrebna pomoć? I koliko smo spremni čuti druge kada nam ne govore izravno da im je teško?

Knjiga ne nudi laka objašnjenja, a Hedl ne pokušava svoju priču pretvoriti u univerzalni odgovor. Umjesto toga, izlaže vlastitu bol, dvojbe i pogreške, svjestan da se iskustva drugih obitelji mogu razlikovati. Ipak, vjeruje da otvoren razgovor može pomoći da se o depresiji i suicidu govori odgovornije, bez stigme koja takve teme često zatvara unutar obitelji.

Njegova je poruka roditeljima zato jednostavna, ali nimalo površna:

– Zagrlite vaše dijete, poljubite ga. Recite mu često da ga volite. […] Mislim da je to potrebno govoriti, da uvijek treba reći svom djetetu bar jednom dnevno, pomilovati ga, zagrliti ga, reći mu: ‘Ja te jako volim.’

Knjiga kao način da Matija ostane prisutan

Hedl je u Slatini govorio i o tome koliko mu znači što je knjiga naišla na velik interes čitatelja. Prema njegovim riječima, riječ je o četvrtom izdanju, a dosad je prodano oko pet tisuća primjeraka, što smatra značajnim odazivom za domaće književne prilike. Iza njega je i niz predstavljanja diljem Hrvatske, a knjiga je objavljena i u Srbiji.

No, važnije od brojki su reakcije ljudi koji su u knjizi prepoznali vlastita iskustva, obiteljske gubitke ili potrebu da s bližnjima razgovaraju otvorenije. Hedl je istaknuo da mu je posebno važno ako knjiga pomogne obiteljima koje se suočavaju s depresijom ili gubitkom te ako potakne razgovor o temama o kojima se često šuti.

Priča o „Matiji“ nastavila se i izvan stranica knjige. Prema njoj je nastala istoimena kazališna predstava u režiji Patrika Lazića, a osnovana je i Zaklada „Matija Hedl“. Kako je autor rekao na predstavljanju, prihod od prodaje knjige namijenjen je Zakladi.

Za Dragu Hedla „Matija“ je prije svega knjiga o ocu i sinu. U njoj pokušava sačuvati uspomenu na sina, ali i iskreno govoriti o vlastitoj boli, o pitanjima koja ne prestaju i o ljubavi koja ne nestaje smrću. Matijin život ne može se svesti na njegovu posljednju odluku, kao što se ni život njegovih roditelja ne može svesti na gubitak koji su doživjeli.

Gostovanje Drage Hedla u Slatini održano je u okviru programa „Dobrodošlica kulturi“ Gradske knjižnice Viktora Žmegača, a ujedno je otvorilo ovogodišnji Mjesec hrvatske knjige, koji se od 15. listopada do 15. studenoga provodi pod sloganom „Od priča do otkrića“, s naglaskom na prirodne znanosti i popularizaciju znanosti.

Ipak, večer posvećena „Matiji“ podsjetila je i na nešto što nadilazi svaku manifestaciju i književni žanr: iza svakog uspjeha postoji čovjek, a bliskost se ne bi smjela podrazumijevati. Ponekad je važno zastati, saslušati i izgovoriti ono što nam se čini da se već zna – da volimo one koji su nam najvažniji.

(nm/Foto: Nikolina Mažar)