Zlatna generacija slatinskih gimnazijalaca: Pedeset godina prijateljstva i uspomena
U vremenu kad nam se čini da se sve događa prebrzo, da su odnosi krhki, a uspomene zamjenjive, postoji jedna generacija koja dokazuje suprotno. U subotu, 7. lipnja, u Slatini se okupila posebna skupina ljudi – maturanti IV. b razreda slatinske gimnazije, generacije 1974./75., koji su obilježili velikih 50 godina od završetka srednje škole.
Pola stoljeća prošlo je otkako su posljednji put zatvorili školske bilježnice, ali vrata prijateljstva među njima nikada nisu bila zatvorena. Iako se život poigrao njihovim adresama – neki su ostali u Slatini, neki otišli dalje, pa i preko granica – duh razreda ostao je živ. Svoja su okupljanja pretvorili u tradiciju, sastajući se svakih pet godina. Ove godine, za zlatni jubilej, među njima je bila i Rada Platiša koja je za ovu prigodu doputovala čak iz Nizozemske. Bio je to tek drugi put u svih ovih 50 godina da se uspjela sastati sa svojim razrednim prijateljima. I upravo to govori dovoljno o snazi i značaju ove generacije.
Prvo mjesto okupljanja bio je jedan slatinski kafić, gdje su sa sobom donijeli stare fotografije, one s izblijedjelim rubovima i osmijesima koji još uvijek traju. Prisjetili su se nekih mjesta na kojima su provodili svoje srednjoškolske dane, a kojih više nema, pa su se tako sjetili i svoje stare škole, Draškovićevog dvorca odnosno tadašnjeg Srednjoškolskog centra Podravska Slatina.
“U prošlom stoljeću, davne 1971. godine, u tadašnjoj Podravskoj Slatini, upisana su dva razreda gimnazijalaca. Prof. Dragica Novotny bila je razrednica 1. b. To smo bili mi. U razredu nas je bilo 22. Nakon dvije godine dobili smo novu razrednicu – prof. Beatricu Žilavi, no nedugo zatim otišla je na rodiljni dopust pa ju je mijenjala prof. Ljiljana Parabucki”, prisjetila se Vesna Palcer Turk. “Na kraju srednjoškolskog obrazovanja, 1975. godine, održana je maturalna zabava koja je bila samo naša – bez roditelja i profesora – jer smo je priredili u tadašnjem Trećem rajonu. I od tada se svakih pet godina okupljamo.”
Jedan trenutak u okupljanju bio je tiši, ali ispunjen toplinom. Svi su se prisjetili svoje prerano preminule školske kolegice i poznate Slatinčanke Jadranke Srdoč Felbar. Njoj u čast, zapalili su lampion na njezinu grobu na slatinskom groblju, poklonivši joj posljednji pozdrav i prisjećajući se dana kada je s njima dijelila školske klupe.
Nakon emotivnog dijela, njih petnaest provelo je vrijeme uz zajednički ručak, u društvu bivše razrednice prof. Beatrice Žilavi – još jedne osobe koja je obilježila njihove srednjoškolske dane i ostala u njihovim srcima.
“Uvijek se okupljamo u nekom drugom sastavu, no nikada više nećemo biti kompletni jer nas je napustila naša ‘šulerica’ Jadranka Srdoč Felbar. Vidimo se opet za pet godina”, rekla je na kraju Vesna Palcer Turk, uz osmijeh i čvrstu vjeru da njihova veza traje i dalje – neokaljana vremenom, udaljenošću, pa ni zaboravom.
Jer dokle god postoji netko tko se sjeća, tko se pojavi s osmijehom i starom fotografijom u džepu – prijateljstva ne stare. Samo sazrijevaju.
