Vrtna čarolija Ljilje Rukavine Gašljević

Krajobraz našega grada u svako godišnje doba ima svoju posebnu ljepotu — bilo da je riječ o propupalom proljeću, rascvjetanom ljetu ili šarenilu jesenskih boja. To je odlika svakog manjeg gradića koji još uvijek njeguje prekrasne parkove, perivoje i okućnice u kojima buja biljni život.

Šetajući Školskom ulicom, ispred gotovo svake kuće može se zapaziti neki ukrasni grm, čempres ili druga vrsta zelenila — poneke cvatu, druge pak svoju ljepotu iskazuju raznolikim lišćem. Dolazimo do kućnog broja 54, gdje nas dočekuje gospođa Ljilja, dobro poznato nasmijano lice farmaceutkinje koja uvijek ima lijepu riječ i koristan savjet. Vodi nas iza kuće, u svoju malu skrivenu zelenu oazu.

Tu počinje prava čarolija na svega nekoliko kvadrata travnate površine. Pomno zasađene biljke, od kojih svaka ima svoje mjesto (da ne smeta drugoj), podsjećaju na mali botanički vrt. Već na prvi pogled jasno je da je sve promišljeno do posljednjeg detalja, ali i da se gradi godinama — a kraj se, naravno, ne nazire, jer u svijetu ljubitelja bilja kraj jednostavno ne postoji.

– Nikada prije nisam ništa radila na zemlji i u cijelu sam tu priču ušla bez ikakvog predznanja, a kamoli iskustva. Gledajući s mužem u prazan travnjak, odlučila sam posaditi jedno drvo, čisto da ne bude prazno i da nam pravi hlad. Bilo je to drvo japanskog javora koje se lijepo primilo, no meni je bilo bez veze da stoji samo, pa sam mu odlučila nabaviti društvo. I tako prije 18 godina počinje moja priča s biljem – započinje Ljilja sa smiješkom i dodaje kako se tada dala u pravu istraživačku ekspediciju, skupljajući informacije s interneta, ali i od kolega i poznanika.

S vremenom je vrt dobivao oblik – najprije s ukrasnim drvećem, a kasnije i s raznim trajnicama, lukovicama i drugim biljkama koje je Ljilja sadila tek nakon što bi ih dobro “upoznala”.

– Ima jedna anegdota s lukovicama koje sam posadila naopako pa sam se čudila zašto ne niču, unatoč pažljivom zalijevanju i njegovanju. Kasnije sam shvatila da im je trebalo duplo više vremena da proklijaju i pronađu put do sunca – smije se Ljilja i priznaje da je potpuno zaljubljena u biljni svijet koji ju je osvojio. Kaže da joj boravak u vrtu, bilo da radi ili jednostavno uživa u pogledu, donosi mir i puni baterije.

– Gledati kako biljke rastu, listaju i cvjetaju, to me neopisivo smiruje. Tada svi problemi i brige nestaju.

Dodaje i kako u svemu ima veliku podršku supruga Željka.

– Možda moj pothvat ne bi bio toliko uspješan da nemam njegovu pomoć. I on je veliki ljubitelj bilja, ima svoj vrt i voćnjak u kojem uspješno uzgaja voće i povrće, ali nije mu teško “potegnuti” ni do Zagreba ili Osijeka po neku sadnicu koju sam ja zapikirala da želim. I ostali članovi obitelji pomažu oko zalijevanja i njege, pogotovo kad ja ne stignem, jer znaju koliko mi to znači. A i oni s užitkom sjednu na terasu i uživaju u ovoj našoj “rajskoj bašti”.

Mnogo sadnica, kaže, dobila je od prijatelja i poznanika.

– Ljudi znaju da volim biljke pa mi često donesu mladice, pelcere, posudice s biljkama… I sve se, zanimljivo, prime. Ima tu i biljaka koje su uspomena na susjede kojih, nažalost, više nema – napominje Ljilja i s posebnom nježnošću spominje gospođu Julijanu i njezina supruga koji su joj također poklonili brojne sadnice.

– Trebali ste doći u svibnju da vidite vrt u punom sjaju i da osjetite te mirise! Ne znam što je ljepše, miris svake biljke ili raskoš boja i oblika – zaneseno govori Ljilja, već planirajući nove detalje: ukrasne kućice, sitne dekoracije i kutke jer, kaže, u vrtu ima i malu obitelj ježeva pa i njima želi urediti lijep prostor.

Kolika je ljubav prema bilju dokazuju i planovi kojima nema kraja i iako je prošlo 18 godina, Ljilja je još uvijek na početku, a koliko se ona s ljubavlju trudi još je vidljivije koliko joj taj njen mali biljni svijet stostruko vraća jer doista smo i mi uživali i u razgovoru i u pogledu na jesensku čaroliju boja. Naravno, obećali smo vratiti se u svibnju.

(nm/Ratka Turk)