Srebrenica – 30 godina od genocida
Srebrenica i Žepa bile su dvije muslimanske enklave u istočnoj Bosni koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) 1993. stavilo pod svoju zaštitu jer se u njima sklonio veliki broj civila. Muslimanski borci iz 28. divizije Armije BiH, slabije naoružani, branili su te civile na veoma razvučenom bojištu koje je bilo u okruženju Vojske Republike Srpske (RS).
Početkom srpnja počela je konačna ofenziva Vojske RS koja je stjerala oko 25.000 civila (žena i djece) u dolinu sela Potočari, gdje su se nalazila tvornica akumulatora i još neke druge velike tvorničke hale. Njih je trebao štititi nizozemski bataljun UNPROFOR-a od oko 400 vojnika, koji nije ispunio svoju zadaću, i to zbog politikanstva velikih europskih država. Vojska RS zauzela je enklavu 11. srpnja 1995. i odmah počela s odvajanjem muškaraca od žena i djece.
Prve egzekucije muškaraca počele su već u Potočarima, pa se velika grupa od 10.000 do 15.000 muškaraca odlučila spasiti bijegom kroz šumovite planine prema muslimanskoj teritoriji (Tuzla i Kladanj) na sjeveru. Oko 1.000 muškaraca koji su se predali kasnije su ubijeni. Od 11. do 19. srpnja trajao je lov na ljude (1/3 vojnici, ostalo nenaoružani muškarci, mladići, djeca i nešto žena) koji su hvatani u većim ili manjim grupama na trasama prolaza i strijeljani od strane vojske RS na raznim lokacijama i u šumama srednjeg Podrinja.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima (grobljima) prema odluci članova njihovih porodica. Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja istočne BiH (Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića). Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega u 77 masovnih grobnica otkrivenih nakon rata.
U Memorijalnom centru Srebrenica zapisana je brojka od 8.372 ubijenih, koja nije konačna. Ovo spomen-područje u Potočarima s mezarjem počelo se izgrađivati 2001., a Marš mira ove je godine održan 21. put. U početku je njegova trasa bila različita, ali sada se ustalila zahtjevna i teška ruta od Nezuka do Potočara (oko 100 km kroz planine) – obrnutim smjerom od „Puta smrti“ iz 1995. godine. Na ovogodišnjem Maršu mira sudjelovalo je najviše do sada – 6.660 sudionika iz BiH i cijelog svijeta, kojima je na punktovima i u povratničkim selima pružana besplatna okrjepa koju su darovali pojedinci i poduzeća. Drugog dana u planini ih je zatekla jaka kiša, tako da su im noge ostajale u blatu, pa im je čak donirana i nova obuća.
Enklava Žepa osvojena je 25. srpnja, ali su bolje prošli jer im je general Mladić dozvolio evakuaciju zahvaljujući mudrim odlukama muslimanskog zapovjednika Avde Palića (koji je naknadno likvidiran). I Žepljaci su ove godine išli na svoj Marš mira prema Potočarima, po 18. put.
Osim pješaka, svoj obol žrtvama genocida dali su i biciklisti, motoristi, dvadesetak konjanika te preko 500 sudionika na više od 330 quadova koji su prošli trasu od 100 km kao i pješaci. Ove godine održan je i 14. ultramaraton Vukovar – Srebrenica (227 km) čiji je idejni začetnik i sudionik hrvatski branitelj iz Pakraca Duško Štrbac.
U dogovoru s prijateljem Ramizom Berbićem, tuzlanskim mirovnim aktivistom i borcem za ljudska prava, ispred Crvenog križa Slatina našli smo se Đemal (Đemo) Delić (naš Slatinčanin, rodom iz okolice Srebrenika) i ja u Konjević Polju 10. srpnja. Zaustavili smo se u Potočari hanu kojeg je izgradio uspješni turski industrijalac Muzaffer Çilek (Čilek), svjetski poznati proizvođač dječjeg namještaja, čija je obitelj (Sikirić) prije 200 godina došla u Tursku iz Fojnice.
On je 11. srpnja 2023. ovaj kompleks od pet zgrada sa sobama s 160 postelja na kat, odvojenim sanitarnim čvorovima i tuševima za muškarce i žene, prostorom za obredno pranje prije molitve (abdest), kuhinjom, restoranom i bogomoljom bez minareta dao na uporabu svim sudionicima Marša mira i ostalima koji posjećuju Memorijalni centar. Takvu velikodušnost i spremnost da besplatno nahrani (juha, grah varivo, kruh, namazi, kolači, voće) te kavom, čajem, sokom i vodom napoji više od 100.000 hodočasnika do sada nisam niti čuo niti vidio. Nepregledne kolone ljudi danonoćno su dva dana i noći dobivale sve potrebno od ljubaznih volontera i osoblja, održavana je čistoća toaleta, ljudi su se tuširali i bez rezervacija noćili u hanu. Gospodin Çilek sve to smatra Allahovom nagradom i blagoslovom (hajr) te činom pružanja podrške i pomoći ljudima u nevolji (hizmet). Osim njega, i drugi pojedinci i pravne osobe darivali su besplatnu okrjepu (čak i sarme, pite, lubenice) prema svojim mogućnostima.
Ramiz nas je poveo i u Dom za starija lica Hatidža Mehmedović (1952. – 2018.) kako bismo posjetili majku Šuhru Malić (rođ. 1936.), jednu od prvih suradnica spomenute Hatidže koje su 2002. po povratku u rodni kraj osnovale lobističku udrugu Majke Srebrenice. I jednoj i drugoj 1995. ubijena su po dva sina (Hatidži i suprug) te mnogi bliski muški rođaci. Majka Šuhra prva je smještena u ovaj dom (najviših smještajnih i uslužnih standarda za 118 osoba) po otvaranju 2022., a sada ondje boravi 40 majki Srebrenice i Podrinja.
Majku Šuhru 2001. fotografirao je poznati bh. fotograf Almin Zrno, a ta njegova monumentalna slika pod nazivom „Majka Srebrenice“ centralni je vizualni element izložbe „Naslijeđe nade nakon genocida u Srebrenici: Putovanje nove generacije“ otvorene u sjedištu UN u New Yorku povodom 30. godišnjice genocida. Ova slika, koja je izlagana u većini svjetskih metropola, dočarava dušu Srebrenice i dubinu njezine tuge i boli te pokazuje kolektivnu tugu nacije.
Đemo i ja pronašli smo majku Šuhru u prostoru Memorijalnog centra, u blizini musale (otvorenog molitvenog prostora), predvečer, u pratnji kćeri Suade, kako dijeli bombone i cigarete sudionicima Marša. Posjetili smo i jednog od njezina dva preživjela sina, Šukriju, koji je svoju kuću u Potočarima dao na korištenje obitelji s četvero djece iz udaljenog planinskog sela u okolici Žepe kako ne bi svakodnevno morali putovati radi školovanja djece.
Uz dom je i vrhunska ambulanta koja pruža usluge svim pacijentima srebreničkog kraja. Nedaleko je i internat za smještaj oko 60 djece iz udaljenih planinskih sela tijekom školske godine te oko 70 koji putuju, ali se hrane u ovom centru. Sve je to dio Međunarodnog foruma solidarnosti EMMAUS, bosanskohercegovačke humanitarne organizacije osnovane 1999., koja danas djeluje na pet lokacija u BiH s 330 zaposlenih, provodi 20 projekata, dijeli preko 1.000 toplih obroka dnevno, ima vlastitu proizvodnju hrane i pomaže izbjeglicama u svijetu, pod uspješnim vodstvom direktora Hamzalije Okanovića i sloganom „Dobro se boljim vraća“. Zato je privukla brojne velike donatore koji radosno daruju sredstva jer znaju da će biti utrošena za potrebite. Ovaj bosanski Emmaus dio je međunarodnog pokreta Emmaus International sa 425 udruga (zajednica) u 41 državi, koji se definira kao pokret protiv siromaštva i njegovih uzroka kroz rad na terenu i kampanje. Pokret je 1949. utemeljio kontroverzni francuski redovnik Abbe Pierre (1912. – 2007.).
Dio popodneva proveli smo i u Srebrenici s Ramizovom suradnicom Mirom iz Torina, koja se kao pravnica bori za prava imigranata u Italiji i drugim europskim zemljama. Tamo smo sreli kolonu Marša mira iz Žepe, u kojoj je bilo puno Ramizovih poznanika koje je srdačno pozdravio. Uvečer smo otišli u selo Pale (4 km iznad Srebrenice), gdje smo dočekali većinu sudionika Marša, među njima i pripadnike Crvenog križa Federacije BiH. Na više mjesta na trasi Marša mira održani su „časovi historije“, na kojima se govorilo o važnosti tih lokacija 1995. godine.
Istu večer, 10. srpnja, dopremljeno je sedam tabuta (otvorenih nosila za mrtvace umotane u plahtu, bez poklopca) s tjelesnim ostacima sedam iskopanih žrtava srebreničkog genocida, kojima je DNK analizom potvrđen identitet. Nad njima su visoki muslimanski vjerski službenici izmolili molitve i pružili utjehu njihovim obiteljima.
U petak, 11. srpnja, od ranog jutra pristizali su hodočasnici autobusima te ih je više od 100.000 obilazilo i molilo za žrtve u mezarju u Dolini bijelih nišana (muslimanski nadgrobni spomenici). U Memorijalnom centru (tvorničke hale) održan je komemorativni program za visoke uzvanike iz BiH i svijeta. Vlada Federacije BiH donijela je Odluku kojom se 11. srpnja 2025., Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, proglašava Danom žalosti u Federaciji BiH. Članice udruge Majke Srebrenice dijelile su bijele marame. Ramiz se priključio protestu mirovne grupe Žene u crnom iz Beograda, koje su odale počast žrtvama i tražile da Srbija prizna genocid.
U dvorištu jedne kuće, čiji su domaćini besplatno davali hranu i piće sudionicima, sreo sam Fejzu (1955.) iz Cerske, koji je branio srebreničku enklavu, a s Puta smrti uspio se spasiti tek sredinom rujna 1995. Pričao je kako su se Srbi služili raznim varkama kako bi pohvatali Muslimane izgubljene u šumama. Otišao je 2003. u SAD, gdje je stekao mirovinu i podigao djecu. Ove godine prvi put je došao na komemoraciju i rekao da se ne namjerava nikada vratiti u Bosnu za stalno, jer „čovjek se ne rađa dvaput da bi iznova počinjao“.
Centralni događaj dana bio je zajednički pokop (dženaza) tih sedam šehida uz propisane muslimanske obrede i molitve, uz sudjelovanje i klanjanje svih prisutnih. Šehid ili žrtva je titula koja se daje muslimanima nakon smrti, ako umru ispunjavajući religijske zapovijedi ili tijekom rata, zbog čega zaslužuju raj (dženet). Bio sam nazočan polaganju u mezar pronađenih ostataka 19-godišnjeg Senajida Avdića. Cijeli taj obred bio je dostojanstven i ispunjen mirom i predanošću Božjoj volji.
Prije dženaze, Husein ef. Kavazović, reis-ul-ulema (veliki muftija, najviši predstavnik vjerskog prava u sunitskim zemljama) u Bosni i Hercegovini, održao je hutbu (propovijed) iz koje izdvajam:
„Zlo koje je haralo u cijeloj BiH tih teških 90-ih godina prošlog stoljeća ovdje je doživjelo svoj sramni vrhunac. Danas smo ovdje da se susretnemo i pogledamo kao braća i sestre u ovim kamenim biljezima. Ovdje su zapisana naša ljubav i tuga. (…)
Košulju tuge kojom smo odjeveni tog 11. jula 1995. nikada nećemo skinuti, a odjeću strpljivosti nosit ćemo kao vjernici prihvaćajući iskušenje koje nas je zadesilo. (…)
Na putevima zla rastu samo smrt, očaj, tuga i bol. (…) Ovo mjesto nas obavezuje da mislimo o budućnosti našeg naroda i naše Srebrenice.“
Na kraju hutbe, reis-ul-ulema je proučio dovu:
„Uzvišeni Allahu, Tebi dižemo ruke naše. Ti znaš šapat svakog srca. Pomozi nam da nađemo lijeka za ranjenu dušu i vječni mir kod Tebe. Blagoslovi Svojim blagoslovom ljude Srebrenice i porod njihov za sva vremena. Usadi u naša srca spomen na Srebrenicu i u našoj sadašnjosti i u budućnosti naših sinova i kćeri. Neka pravda zamijeni tugu, a nada očajanje. Tako Ti Tvoje veličine i milosti. Amin.“
Cvijet Srebrenice (nezvanični simbol genocida u Srebrenici) na svoju odjeću zakačio je svaki sudionik ove komemoracije. Dječaci na kraju simboliziraju novi život koji, uz Božji blagoslov, uvijek iznova niče iz pepela razaranja i smrti.
Vlatko Jelenčić , 15. srpnja 2025.
