Slatinski vjernici na hodočašću u Marijađud (Gyűd) i Pečuh
Autobus vjernika župe bl. Ivana Merza iz Slatine, predvođeni župnikom Tomislavom Varelom u subotu, 21. veljače, hodočastio je u najpoznatije i najveće marijansko svetište u Mađarskoj – Marijđud.
Kako je proteklo ovo putovanje doznajte iz „pera“ Vladimira Jelenčića:
„Za ovo prvo prekogranično hodočašće župnik je angažirao organizatora Marka i vodiča Vladu (žive enciklopedije) zaduženog za predstavljanje mjesta, građevina, ljudi i običaja. S vodičima smo se sastali u restoranu Hellas u Harkanju čija nas je vlasnica gđa Monika, porijeklom Hrvatica, počastila pjenušcem od jagoda i medom od facelije. Nakon kave krenuli smo prema svetištu u koje su između dva svjetska rata hodočastili i slatinski hodočasnici Gutmanovim vlakom. Željeznica je kod Noskovaca prelazila most preko Drave do Šelja i zatim kroz Harkanj do Marijađuda. Most je djelomično uništen njemačkim bombar – diranjem 1944., a njegovi ostatci potpuno su uklonjeni 1966. godine.
Prvi pisani spomen na Đud/Gyűd datira iz 1290. Krajem 17. stoljeća bilježe se Gospina ukazanja, rađaju se legende, prema kojima je Gospin kip postavljen još prije dolaska Mađara, za vrijeme Slavena, a mjesto je već tada bilo pod zaštitom Majke Božje od izvora. Svetište je 1689. prepušteno na brigu franjevcima. U njega hodočaste mađarski, njemački i slavenski (hrvatski i srpski) vjernici. Papa Pio V. zbog mnogih ozdravljenja 1805. Marijađud službeno proglašava svetištem i dodjeljuje mjestu privilegij organiziranja proštenja. Papa Benedikt XVI. dodjeljuje crkvi titulu bazilika minor što joj donosi nove mogućnosti za djelomični i potpuni oprost.
Župnik Tomislav služio je sv. Misu u svetištu. Propovijed je naslonio na čitanje iz proroka Izaije, 58: »Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati…“
Naime, nije dovoljno u Korizmi se odricati od nečega, već treba ići prema siromašnima i potlačenima djelima milosrđa i podrške.
Ova crkva je kao i katedralna bazilika u Pečuhu oslikana freskama koja prikazuje ključne scene iz života Bl. Djevice Marije, odnosno scenama iz Starog i Novog zavjeta. Većina naroda je tijekom cijelog srednjeg vijeka bila nepismena pa je oslikavanje Biblije (Biblija pauperum), odnosno crkava spasenjskim događajima po stropovima, zidovima i vitrajima zorno prikazivana Božja poruka kako bi je lakše prihvatili.
U Pečuhu smo prvo posjetili katedralu sv. Petra i Pavla koja je je najstarija u Mađarskoj i datira iz 1009. godine. https://www.facebook.com/watch/?v=1042729000774990.
Do katedralnog trga nalazi se i ranokršćanska nekropola u (rimski grad Sopianae iz 297.) u kojoj je rimsko groblje i arheološko nalazište. Nekropola datira iz 4. st., a sadrži mnoge ukrašene grobnice, mauzoleje i grobne kapele iz ranokršćanskog razdoblja. To je jedno od najznačajnijih rimskih groblja izvan Italije. Zbog svoje veličine, jedinstvene arhitekture, umjetničkih djela i svjedočanstva o širenju kršćanstva u kasnom Rimskom Carstvu nekropola je 2000. godine dodana na UNESCO-ov popis svjetske baštine https://artsandculture.google.com/story/early-christian-necropolis-of-p%C3%A9cs-sopianae-hungary-unesco/bwVR1cFxVwheSg?hl=en.
Ispod katedralnog traga i dalje u gornjem gradu nalazi se preko 50 km podzemnih hodnika.
Zatim smo na glavnom Sečenji trgu posjetili crkvu-džamiju koja je zadržala islamske i katoličke elemente u krasnoj simbiozi. Izvana smo vidjeli i Mađarsko narodno kazalište i neke značajne zgrade od mnogih.
U Pečuhu je osnovano i prvo sveučilište 1367. kod naših susjeda, nedugo poslije Praga, Krakova i Beča. Osim padovanskog, samo pečuški medicinski fakultet ima takvu izvrsnost da se nigdje u svijetu ne moraju polagati nikakve razlike iz stručnih predmeta.
U njemu se nalazi i jedino profesionalno hrvatsko kazalište izvan RH, tvornica specifične Žolnai (Zsolnay) keramike i porculana iz 1853., čijim crijepovima je pokriven krov crkve sv. Marka u Zagrebu, tvornica pjenušca Littke iz 1859., u čijem podrumu smo imali ručak. Neki od nas su nemoćno pokušali pomoći starijem čovjeku bez noge koji je kisnuo jer ga nismo mogli razumjeti.“
– Hodočašća, kao što je ovo, pružaju priliku da se vjernici, odnosno župljani međusobno bolje upoznaju i zajedno sa župnikom pojačaju kohezivne silnice radi zauzetijeg i aktivnijeg rada u svojoj župi i gradu, – istaknuo je vlč. Tomislav Varela.
(mf; Izvor: Vladimir Jelenčić)
