Selo koje ne prodaje kuće i ne zaboravlja običaje: priča iz Grabića
Noć uoči Praznika rada u Grabiću je i ove godine prošla u znaku jednog starog, dobro poznatog običaja. Malo slavonsko selo pokraj Slatine ponovno je okupilo svoje mlade – neudane djevojke i neoženjene mladiće – koji su i ovoga puta iznijeli glavni dio priče oko podizanja majpana.
Sve je, kako i nalaže običaj, započelo nakon što je pao mrak. Tijekom dana odrađen je “teren”, odabir mjesta i priprema, a navečer se krenulo kroz selo uz pjesmu i dobro raspoloženje. Ove godine okupio se zaista velik broj mladih, ne samo iz Grabića nego i iz okolice, pa je cijela priča imala i dodatnu živost.
U pravilu se u selu podižu tri majpana – na početku i na kraju mjesta te ispred kuće gdje se očekuju svatovi. Upravo taj treći nosi posebnu simboliku jer najavljuje novu svadbenu godinu. Ove godine domaćin je bio Marijan Hađina, jer će se njegova kći Martina udati za Ivana Muretića, pa je cijeli običaj imao i vrlo konkretnu “adresu”. Ipak, ovaj put majpan nije završio ispred kuće, nego kod table na ulazu u selo, gdje piše Grabić. Sam čin podizanja ima i svoj “radni” dio. Rupu za majpan kopa jedan – zet ili mladić iz sela – bez pomoći, dok ostali uskaču tek kod podizanja i učvršćivanja. Nije to jednostavan posao, ali dio je pravila koja se poštuju bez puno rasprave. Majpan se, kao i svake godine, kitio raznim ukrasima. Od klasičnih detalja do ponešto maštovitijih dodataka, koji su uvijek dio lokalnog humora i opuštene atmosfere. Bilo je i ove godine svega, iako je noć učinila svoje pa je dio toga ostao više za pretpostaviti nego jasno vidjeti.
Druženje i veselje, međutim, nije čekalo kraj posla – trajalo je od samog početka. Od odlaska u šumu po majpane, preko njihova dovoženja i postavljanja, pa sve do kasnih sati, pa i jutra, pretpostavljamo. Glazba je bila stalno prisutna, nazdravljalo se tu i tamo, zapjevalo u hodu, a kolo se uhvatilo više puta kako je večer odmicala. Ukratko, veselje nije imalo početak ni kraj u klasičnom smislu – samo je teklo kroz cijelu noć.
Grabić je i ovoga puta pokazao ono što mještani često ističu – povezanost i privrženost selu. U razgovoru s mještanima može se čuti i zanimljiv podatak da u selu praktički nema kuća na prodaju, što dovoljno govori koliko ljudi ostaju vezani uz svoje mjesto.
A dok se pjesma ne stišava, lako je zamisliti da će neki ovu noć ispratiti do kraja. Možda i dočekati jutro, pa majpan pogledati i na svjetlu dana – kao potvrdu da ono što se noću radi u Grabiću nije samo običaj, nego tradicija koja živi zahvaljujući mladima koji je danas nose, ali i onima koji su kroz iste ovakve noći nekad prošli i prenijeli je dalje.
Damir Jukić
