”Samo kad se smijem” – film o kojem se mora pričati
Slatinska je kulturna scena večeras, zahvaljujući Pučkom otvorenom učilištu i njegovoj ravnateljici, dobila jedan prvoklasan kinematografsko socijalno aktivistički događaj. Naime Slatina je doživjela projekciju novog domaćeg filma ”Samo kad se smijem” plus bonus u vidu gostovanja filmske ekipe i njezinog sudjelovanja u svojevrsnom okruglom stolu koji se održao pod imenom ”Iza četiri zida”.
Već na samom početku projekcije, koja je uzgred bila besplatna, oko stotinjak posjetitelja pozdravile su ravnateljica Pučkog Danijela Fabric Fabijanac i redateljica filma Vanja Juranić. I glavni glumac Slavko Sobin nakratko se ukazao na filmskom platnu putem video poziva također pozdravivši slatinsku publike. S obzirom na tematiku filma broj posjetitelja je bio sasvim solidan čak i za naše slatinske prilike. Naime od samog početka svoje odiseje po kinima Samo kad se smijem izazvao je popriličan odjek u javnosti što je i bio jedan od konačnih zacrtanih ciljeva ekipe koja stoji iza njega. Naime film progovara o nasilju, konkretno o onom obiteljskom, muškarca nad ženom. Okidač oslikavanju takve jedne priče na platno bio je konkretan slučaj iz Zadra no tih slučajeva ima svugdje i upravo zato je ovaj film jedan mali, ali prijeko potreban javni doprinos toj prečesto neravnopravnoj borbi Davida i Golijata. O toj borbi, ali i o samom filmu posjetitelji projekcije su mogli doznati više na spomenutom okruglom stolu na kojem su uz umješno moderatorstvo ravnateljice Fabric Fabijanac sudjelovale redateljica Juranić, glavna glumica Tihana Lazović, producentica Ana Grbac i kao specijalna gošća predsjednica S.O.S. udruge Virovitica Desa Kolesarić.
Film je prvi put prikazan na festivalu u Puli, a već tamo je pokupio Zlatnu arenu, točnije pokupila ju je Tihana Lazović za najbolju žensku ulogu, a nedugo zatim dobio je i Nagradu Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača. A iako je u centru filma upravo grozna priča o nasilju supruga nad suprugom, taj jedan neugodni element meškoljenja kod promatrača u kino stolici dobiva odlično pogođenim zvukom i njegovom montažom. Ta blago tinjajuća atmosfera jeze tjera na zatvaranje očiju i bijeg, kako žrtve, a tako i publike, a ponajviše javnosti koja jednostavno nema pravo na to. I to je upravo ono protiv čega se treba svim silama boriti što je redateljica Juranić i željela poručiti ovim filmom.
Damir Jukić
