Prijateljstvo Ivana i Mališe
Sjećate li se bajke Vladimira Nazora “Bijeli jelen”? Ili možda pamtite dječju seriju “Jelenko” koja je obilježila naša djetinjstva u osamdesetima? Upravo takva sjećanja su mi se vratila kada sam posjetila obitelj Zdelar u njihovom domu na jednom od slatinskih brežuljaka.
Na samom ulazu su me srdačno dočekali Zdenko i Ivana, a njihov sin Ivan, razigrani devetogodišnjak, igrao se u dvorištu sa svojim prijateljem Mališom.
Ono što je neobično u ovoj priči je činjenica da Mališa nije bilo kakav prijatelj, već onaj najbolji za kojeg bi Ivan učinio sve. Mališa je lane koje je jednog sunčanog lipanjskog dana otac Zdenko donio s bukovačkih polja.
– Našao sam ga slučajno prskajući polja sa zaštitom protiv nametnika i korova i već sam mislio da sam ga “zatrovao” i da neće preživjeti, no ipak sam ga ponio kući ne bi li ga nekako spasio. Bio je malen i klonuo i nije davao prevelike znakove života – započinje Zdenko priču i nastavlja kako se lanetu jako obradovao njegov sin Ivan i koji je rekao da Mališa, kako ga je odmah nazvao, mora preživjeti i da će ga on spasiti.
Prva tri dana Mališa nije želio niti jesti niti piti. Odbijao je bočicu s mlijekom koju mu je Ivan uporno nutkao želeći ga nahraniti. Mališa je samo ležao sklupčan kraj peći, a Ivan je tužno bdio kraj njega.
– Jako nam je bilo teško gledati tugu u Ivanovim očima, no istovremeno i upornost i želju da Mališa preživi. Nikada neću zaboraviti jutro kada sam ga zatekao kako nakon tri neprospavane noći mirno spava kraj laneta jer ga je konačno uspio nahraniti – nastavlja Zdenko i nadodaje kako su od toga dana Ivan i Mališa gotovo nerazdvojni i provode svaki slobodan trenutak zajedno, osim kad je Ivan u školi.
Mališa lijepo raste i napreduje, a Ivan se veseli svakom novom danu i Mališinom napretku. Pušta ga da slobodno posjećuje susjedna dvorišta i da ponekad odluta do obližnje šume jer zna da će se vratiti jer ih veže posebno prijateljstvo.
Ivan obožava životinje i od malih nogu je izrazito zainteresiran za njih. U njihovom dvorištu je trenutačno pet razigranih mačaka, a u zadnjem dijelu smo zatekli i dva velika njemačka ptičara jer tata je lovac, a Ivan koristi svaku mogućnost da s ocem ide na radne akcije jer zna da tako doprinosi brizi za divlje životinje i da je to nešto dobro i humano.
Dok sam uživala u razgovoru s obitelji Zdelar, Mališa je veselo skakutao oko nas i pitomo prilazio pružajući glavu za maženje. Jako sam se iznenadila jer mi je to bio prvi susret s divljom životinjom koja ne pokazuje niti malo straha, već se ponaša poput pravog obiteljskog ljubimca.
Na maloj glavici se već ocrtavaju rožići koji samo što nisu probili nježno krzno, a to je znak da Mališa odrasta.
– Iako nas veseli prijateljstvo između Ivana i Mališe, svjesni smo da će doći trenutak kada će Mališa odrasti i otići u šumu živjeti svojim divljim životom te da se možda neće vratiti. Ivanu smo sve objasnili i zasad je to prihvatio, no kada dođe taj trenutak, iako znamo da se protiv prirode ne može, bit će nam svima teško jer smo se jako na njega navikli. No do tada ćemo uživati u svakom danu i trenutku promatrajući ovo divno prijateljstvo – ističe Zdenko gledajući igru sina i laneta s tihim sjajem u oku.
U smiraj sam se pozdravila s obitelji Zdelar obogaćena za još jedno neobično iskustvo i, naravno, priču. Na putu do kuće su se rojile misli susreta odraslog dječaka Ivana s prekrasnim srnjakom zlatne krune kojeg su nekada zvali Mališa. Bi li Mališa poznao ruku svog prijatelja koji mu je spasio život? Bi li u toj okrunjenoj glavi ostala slika igre u dvorištu? Koliko traje sjećanje i može li se takvo čudo stvarno doživjeti? Ili je to moguće samo u bajkama.
Kako god bilo, Ivan se može pohvaliti da ima najneobičnijeg, ali isto tako najboljeg prijatelja.
Ratka Turk
