Otkazani let, grupa iz Slatine: Pošteđeni smo ružnih scena u životu i to je naša prednost

Dvojica slatinskih glazbenika koji ne priznaju nikakva ograničenja i koji unatoč tjelesnog hendikepa svakim pokretom i svakom riječju zrače pozitivnom energijom pravi su primjer životnog optimizma. Oni su Otkazani let.

Braća Pero (1982.) i Miroslav (1983.) Pavlović s roditeljima i mlađom sestrom u Slatinu su 1992. godine izbjegli iz Kotor Varoša, nedaleko od Banje Luke, pred ratnim zbivanjima u svojoj državi. Zbog genetskog poremećaja u davnoj prošlosti, zdravi roditelji dobili su dva gotovo slijepa sina i kćerku koja ima velikih teškoća s vidom. Otac je preminuo 2013. od raka pluća, kćerka sa svojom obitelji živi u Zagrebu, a u obiteljskoj kući u Slatini sada su majka, Pero i Miroslav sa suprugom i dvije kćeri.

U toplini njihova doma stanuje glazba, ali razgovor počinje o zdravlju.

– Upravo je nevjerojatno koliko sreće danas imaju ljudi koji su zdravi. Koga god sretneš, svatko ima nekakav zdravstveni problem: boli ga koljeno, ili ima glavobolje, ne rade mu bubrezi, ima problema sa štitnjačom, ispada na kraju da je sljepoća najmanji problem – kaže Miroslav. Sljepoću naziva tehničkim hendikepom, a kao primjer navodi problem s touch sistemom na novoj klavijaturi, pa je morao kupiti staru, kakvu poznaje u dušu, jer jedino tako može brzo mijenjati ritmove.

– Inače, imam osobni život, kćeri su naviknule da mi ne vidimo i sljepoća nam uopće ne smeta za svakodnevni život i rad – kaže Miroslav.

Oni sviraju na svadbama, druže se s ljudima, putuju vlakom ili kombijem, slobodno se samostalno kreću Zagrebom, ali ne mogu se priviknuti da uzmu bijeli štap i da se isto tako samostalno kreću Slatinom. To je njihova barijera koju još nisu svladali. Slatina je mali grad u kome im je sve poznato, ali kad nešto treba obaviti, pitaju se zašto bi išli pješice ako mogu autom, ili zašto bi išli sami ako ih netko može odvesti. U malim sredinama svaka različitost izaziva pozornost, a oni je ne žele. Osim toga, u vrijeme odrastanja roditelji su uvijek bili s njima i bili su pomoć i zaštita.

– Mi smo pošteđeni ružnih scena u životu i to je naša prednost. A ima i onih koji dobro vide, a ipak su slijepci… – kažu braća Pero i Miroslav Pavlović, koji su upisali fakultete, ali prevagnula je glazba i želja da ne ovise o skromnoj invalidnini i roditeljskim prihodima.

– Lijepo je završiti fakultet, ali mi imamo i zdrave i slijepe poznanike koji sjede doma, neki i s dvije diplome. Na vrijeme smo shvatili čime se želimo baviti i nismo htjeli gubiti vrijeme. Glazba nam je sve, ona nam je ljubav, njome rješavamo neke svoje napetosti, a istovremeno nam je i jedini izvor prihoda – govore braća naizmjenično, dopunjujući se i slažući se u svemu.

Izdali su album “Osmijeh mi daj”, i namjeravaju nastaviti tim putem, ali trenutačno su im u prvom planu svatovske i privatne gaže kako bi prikupili snagu i sredstva za kvalitetni nastavak.

– Nikad nismo patili od želje da postanemo zvijezde ili neke značajne medijske ličnosti, htjeli smo samo razbiti predrasude o slijepima, svojim djelovanjem pokazati što jedna slijepa osoba može i da smo najobičniji ljudi, kao i svi drugi. Sada smo došli do stadija kad ljudi više ne pitaju o našoj sljepoći, nego je glazba u prvom planu. Kad odradiš posao i kad ljudi poslije dođu i stisnu ti ruku, znaš da si napravio dobru stvar. I to je jedini pravi način da se mi izborimo protiv margina, predrasuda i omalovažavanja. Lijepo je doživjeti euforiju posjetitelja koncerta, ali isto tako ima smisla uljepšati nečiji najljepši dan u životu. Neke zvijezde na koncertima imaju pedesetak posjetitelja, a mi često sviramo pred dvjesto ili tristo ljudi. Sviramo različite žanrove i nama to nije problem – govore braća koja ističu da o svemu treba pozitivno razmišljati, koji ne znaju za afere, čije svađe su rijetke i ne traju dulje od pet minuta, svjesni da svima treba više prijateljskih druženja i obiteljskih bliskosti. (Petar Žarković – Glas Slavonije)