Nisam zadovoljan Rijom, vrhunac će mi biti u Tokiju

Marijan Presečan bio je dio hrvatske sportske obitelji na Paraolimpijskim igrama u Riju de Janeiru, a od nastupa u Brazilu mnogo je više očekivao od konačnog devetog mjesta i rezultata od 6,25 metara u bacanju kugle.

– Nisam zadovoljan s rezultatom iz Rija. Iskreno, očekivao sam više. Bolje sam bacao na treninzima nego na samom natjecanju – kaže 39-godišnji bacač kugle iz Slatine.

Ono što zadivljuje kod hrvatskog sportaša s invaliditetom je upornost, nepokolebljivost i optimizam. U Riju nije bilo kako je žalio, ali samo kratko kaže: “Idemo dalje”. Ionako je i prije Rija najavio kako će vrhunac njegove atletske karijere biti – Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. godine.

Presečan je lani u Sočiju na IWAS Svjetskim igrama osoba s invaliditetom osvojio zlato u bacanju diska te srebrnu medalju u bacanju kugle, i zato su očekivanja u Riju bila velika. Nije uspio ponoviti Soči, ali bit će prilika, pred njim su nova natjecanja, a i POI su za četiri godine…

Životna priča Marijana Presečana je teška, ali i inspirativna. Kao 22-godišnji zagrebački student jedva je preživio prometnu nesreću koja se dogodila između Kutine i Virovitice. Iz Zagreba je putovao s kolegom na vikend kući u Slatinu, i dogodila se tešla nesreća, sklizak kolnik i jesenja kiša uzeli su jedan mladi život, a suvozač Marijan je preživio. Život mu je visio o koncu, liječnici mu nisu davali mnogo šanse, ali borbeni duh mladića iz Slatine pobijedio je i Marijan je ostao živ. Bila je to samo jedna od 73.387 nesreća u Hrvatskoj te 2000. godine, i svaka je na nekome ostavila neizbrisive posljedice, nekome tjelesne, nekome psihičke, obiteljima vječnu tugu i bol. Marijanu je ozlijeđena kralježnica i donji ekstremiteti su mu oduzeti. Nakon privikavanja na novi način života, nije “potonuo” i prepustio se, nego hrabro krenuo ispočetka. U kolicima je prvo otišao na stolni tenis, kasnije otkrio atletiku i bacačke discipline i tu pronašao sebe. I, za sada, uspješno kormilari tim bacačkim vodama.

Član je zagrebačkog AK Agram, jer u Slavoniji nema klub za osobe s invaliditetom. I dalje živi u Slatini, trenira kod kuće u prilagođenoj teretani, gdje mu pomaže osobni asistent, hrvač Dražen Kocić, a u Zagreb odlazi povremeno, prema potrebi. Tada ostane nekoliko dana i s trenerom Antom Pavkovićem korigira neke nepravilnosti u bacanju.

– Imam redovito dva treninga dnevno u istom trajanju kao i zdravi sportaši, iako mnogi misle da je ovo s čim se bavim samo rekreacija – kaže Marijan i nastavlja s pripremama za Svjetske igre u Londonu.