Licitarsko srce Slađane Petrošević

Izrada licitarskih ukrasa datira još iz 17. stoljeća i to su bili omiljeni proizvodi među svim staležima, posebice djecom i mladima. Hrvatski licitarski suveniri su na popisu UNESCO-ve nematerijalne svjetske baštine. Poznata medičarka iz našeg kraja je Slađana Petrošević koja je bila današnji gost u studiju Radio Slatine te je ispričala priču o licitarskom obrtu koji je u njenoj obitelji već više od 60 godina.

– U obitelji mog oca svi su bili zanatlije. Otac mu je bio “brico”, a stric licitar (medičar). Kada je otac završio srednju školu, tzv. ŠUP (škola učenika u privredi) odlučio je kod strica izučiti licitarski zanat. To je nešto što se ne može naučiti u školi, već samo kod osobe koja se bavi tim poslom. Kada je od strica “pokupio” potrebno znanje, odlučio je sam krenuti u taj posao – započinje priču Slađana.

Kasnije se u ovoj licitarskoj priči pojavljuje i Slađanina majka koja je objeručke prihvatila posao svoga muža u izradi licitarskih proizvoda i s njim posjećivala sajmove, kirvaje i proštenja.

Njihov asortiman je nekada bio puno širi i šareniji. Od licitarskog tijesta osim srca, potkova i konjića, izrađivali su se pištolji, lutke i bešike (kolijevke), torbice, medenjaci i pogače. Od šećera su se osim dugačkih šarenih bombona izrađivali svileni bomboni i salnjaci (šećerni bomboni u ukrasnom papiru) i šećerni uskrsni zečevi.

– Nekada nije bilo plastičnih igračaka i slatkiša tako da je tada ponuda bila puno veća. Primjer su šećerni zečevi koji su bili izuzetno traženi u dane Uskrsa, ali kada su se pojavili čokoladni, potražnja je prestala i danas ih rijetko tko pravi – nastavlja Slađana koja se prisjeća i licitarskih napitaka kao što su gvirc i medica. Gvirc je bilo alkoholno piće koje se pravilo od vode, meda i grožđa i sadržavalo je alkohol, a medica je bio mješavina meda i vode i prodavao se kao sok.

Slađana i njena sestra su od malih nogu pomagale svojim roditeljima tako što su pomagale pri pakiranju proizvoda, ali Slađana je već tada budnim okom pratila i postupke u pravljenju određenih proizvoda.

Otac je nažalost preminuo 2005. godine, no Slađana je sa svojom majkom odlučila nastaviti očevim stopama. Osim licitarskog obrta, otac se bavio i ugostiteljstvom koji je također Slađana odlučila nastaviti.

Asortiman koji sada pravi znatno je uži nego što je bio prije, ali Slađana se trudi da u svom poslu opstane.

– Djeca kad dođu na štand traže dugačke bombone o kojima im je pričala baka. Znači da se tradicija prenosi usmenom predajom, ali što ćemo kad ne bude više tih baka – govori Slađana te nadodaje da se želi zahvaliti tetama u vrtićima i učiteljicama u osnovnim školama jer joj djeca koja posjećuju njen štand pričaju da su od plastelina izrađivali licitarska srca i licitarske ukrase.

Potražnja nije kao nekad, ali ističe da je sada nešto bolja. Uvela je i novitet da na licitarska srca ispisuje poruke poput “Najboljoj baki” i “Najboljoj mami” i drugo, tako da je to i idealan tradicijski poklon.

Na pitanje koliko na našem području ima licitara, ističe licitare s područja Virovitice, Orahovice i Našica, no nažalost rijetki imaju nasljednika.

– Ja sam od roditelja preuzela obrt i nadam se da će jedan od moja dva sina nastaviti mojim stopama, a za sada mi pomažu pri pakiranju i prijevozu – govori Slađana.

Ako se nekom naočigled čini da je lako izraditi licitarski ukras, Slađana nam je objasnila cijeli postupak – od samog tijesta, sušenja, tunkanja (umakanja u želatinu), ponovnog sušenja i konačnog ukrašavanja, sve to traje gotovo tri tjedna. Tako da je to spor, mukotrpan i dug proces, ali ga Slađana i dan, danas radi s puno ljubavi. Objasnila nam je putem etera i kako se ručno prave dugački bomboni koje sigurno svi primijetimo na kirvajskim štandovima.

Kompletnu izradu svih ukrasa i slatkiša Slađana još uvijek radi na starinski način pomoću strojeva svojih roditelja i koristi samo staru recepturu. Kako se pravilo nekada – tako je i danas. U ponudi ima bombone u vrećici različitih okusa, dugačke bombone, bombone s orasima, lopatice i paprike (duguljaste lizalice u obliku paprike). Od licitarskog tijesta izrađuje bebe, konjiće, potkovice i srca.

– Najveća potražnja je za srcima, a ove sitnije ukrase izrađujem da ukrasim štand – objašnjava Slađana čiji je plan u budućnosti otvoriti suvenirnicu s prostorom za izradu svih proizvoda kako bi posjetitelji mogli vidjeti kompletan postupak izrade, ali za to će ipak pričekati neka bolja vremena.

Slađana ne da da se zaboravi taj tradicijski duh licitarstva u našem kraju i njena poruka za slušatelje je da svi zajedno čuvamo to naše tradicijsko blago jer Hrvatska je poznata po Licitarskim ukrasima.

Želimo joj puno uspjeha u radu, da ostvari svoje planove i da dalje s ljubavlju u srcu izrađuje najljepša licitarska srca.

(Tekst: R. Turk, Foto: N. Mažar, M. Feldi)