“Koliko radiš – toliko vrijediš” – Hrvački klub Slatina u programu Radio Slatine

Svakodnevno na portalu Radio Slatine možete čitati o izvanrednim rezultatima hrvača i hrvačica Hrvačkog kluba Slatina, ali mi smo izrazili želju da ih ugostimo u našem studiju kako bi još više približili slušateljima povijesni značaj, ustrajnost i naravno uspjehe. Danas (srijeda) su nam u gostima bili profesor i trener Borivoje Kocić, trener Mario Petrak i mlade nade HK Slatina Roko Ćurić, Toni Jagarinec i David Vilk.

Priču smo započeli od samog osnutka kluba davne 1972. godine.

– Začetnik je bio Josip Tanko – Juki, on se s hrvanjem susreo dok je bio u Parizu i kada se vratio u Slatinu, odlučio s prijateljima osnovati klub koji će se baviti hrvanjem i dizanjem utega… u dvorani Partizana tada su još trenirali Karate klub i Gimnastičarski klub. Ja sam u klub došao s 13 godina. Treneri su mi bili Mladen Gojković, Dušan Prstojević i Milorad Dokmanac. U početku mi je bilo teško, nisam imao dovoljnu kilažu, ali težio sam seniorskoj ekipi. Tada je bilo teško, nismo imali uvjete i nije bilo niti puno natjecanja – govori nam Borivoje Kocić.

Borivoje je s nekolicinom članova otišao na fakultet i vratio se s diplomom profesora tjelesnog odgoja. Sada je znao i više o treningu i treniranju, pa je s kolegama mogao primijeniti stečeno znanje na mladim hrvačima u klubu.

Osnovali su se klubovi u Slavoniji. Osim kluba u Slatini, postojao je i klub u Voćinu, Osijeku i Belišću.

– Davne 1987. godine bili smo najbolji u bivšoj državi u mlađim uzrasnim skupinama, mlada seniorska ekipa izborila je u kvalifikacijama mjesto u prvoj ligi bivše države. Nekoliko hrvača je nastupalo za reprezentacije. Bili smo na europskim i svjetskim natjecanjima – govori nam Kocić.

Mario Petrak je u klub ušao kao dječak od 6 godina, a sada je trener. Ističe da je treniranje nekad bilo puno teže nego danas. Od uvjeta rada pa do mogućnosti natjecanja.

– Danas su uvjeti treniranja puno bolji, imamo više mogućnosti, a i mladi hrvači i hrvačice imaju više natjecanja, a samim tim i priliku za uspjeh u hrvanju – ističe Mario.

Na pitanje kada je idealno vrijeme da se dijete uključi u sport kao što je hrvanje, obojica trenera su se složili da je bolje  kada su djeca što mlađa, a kasnije korak po korak se već iskristalizira situacija hoće li djeca nastaviti trenirati.

Vrativši se priči o povijesti kluba Kocić je istaknuo da je klub do ratnih godina postigao zavidne uspjehe.

– Josip Grahovac je bio blizu medalje i na europskom i svjetskom prvenstvu, bio je tu i Džombić, Crnobrnja je bio viceprvak svijeta u kadetima, Siniša Rabić prvak balkana do 20 godina. Onda je uslijedio Domovinski rat. Tada nije bilo ni treninga ni natjecanja. Hrvači i treneri su se raselili, počeli smo s natjecanjima 1992. godine. U početku smo išli s par hrvača u Sloveniju i na par natjecanja u Hrvatskoj. Ostao sam sâm kao trener, kasnije mi je pomagao brat Novica. U sljedećih nekoliko godina, vratilo se dosta hrvača na trening i sve do 2007. godine smo dominirali u hrvatskom hrvanju, kasnije smo se trenerski ekipirali i počeli opet dobro raditi – nadodaje Kocić.

Prošle godine je Hrvački klub Slatina obilježio 50 godina postojanja.

Tom prigodom je i izdana knjiga “Hrvački klub Slatina” u kojoj je navedeno sve do najsitnijeg detalja, od osnutka kluba do danas. Svi događaji i natjecanja su popraćeni fotografijama, od onih najstarijih iz davne 1972. pa do danas.

Prigodom proslave te velike obljetnice kluba u Muzeju grada Slatine je upriličena i izložba puna detalja.

– Od onih prvih medalja, priznanja, strunjača i opreme pa do danas. Trajala je 30 dana. Na svečanoj Akademiji imali smo prikazivanje i kratkog filma s davnim snimkama od samih početaka kluba. Odazvali su se svi od strane Virovitičko-podravske županije, od strane Hrvatskog hrvačkog saveza, sudionici od prije rata i mi koji smo u klubu danas. Bilo je jako lijepo vidjeti i prošlost i sadašnjost kluba na jednom mjestu. Ovo je prilika da se ponovno zahvalim Virovitičko-podravskoj županiji i Gradu Slatini i brojnim sponzorima što su nam omogućili da tu obljetnicu tako obilježimo – ističe Mario.

Kocić se nadovezao na rad kluba, spomenuvši da u klubu uz njega i Marija rade još tri trenera: Novica Kocić, Josip Grahovac i Danijel Kolomaz.

Nakon detaljnog uvoda u priču o povijesti kluba, red je došao na naše mlade sugovornike koji su nestrpljivo čekali da se predstave.

David Vilk se hrvanjem bavi 8 godina, viceprvak Hrvatske je do 15 godina. S reprezentacijom ima jednu zlatnu medalju s Božićnog turnira i brončanu s turnira u Grčkoj. Sudjelovao je s reprezentacijom na Europskoj ligi.

Roko Ćurić se hrvanjem bavi 9 godina, ove godine je prvak Hrvatske do 15 godina, prošle godine je bio i prvak Hrvatske te je bio na Europskom prvenstvu gdje je zauzeo 16. mjesto.

– Bio sam i na dva balkanska prvenstva u Bukureštu i Grčkoj gdje mi je izmakla bronca – priča nam Roko.

Toni Jagarinec se hrvanjem bavi skoro 10 godina. Bio je na raznim natjecanjima, a sada je na Balkanskom turniru zauzeo 10. mjesto.

Dečki su istaknuli da uz školske obaveze uspiju tri puta tjedno odraditi treninge i da im to ne pada nimalo teško. Ispričali su da vole višednevna natjecanja, jer uz obvezu treninga i natjecanja, imaju priliku upoznati puno prijatelja.

Na pitanje o ciljevima u hrvanju, Toni je istaknuo da mu je cilj što više hrvati za reprezentaciju i sudjelovati na prvenstvima. David je napomenuo da će pokušati što duže ostati u Hrvatskoj reprezentaciji i postizati što bolje rezultati, a s njim se složio i Roko.

Željeli smo istaknuti i ženske snage hrvačkog kluba koje trenira Mario Petrak i ove godine klub ima devet prvakinja države u različitim kategorijama i pomeli su konkurenciju.

– Žensko hrvanje sve više uzima “maha” i postižemo sve bolje rezultate. Moram istaknuti Tiju Hršak i Veroniku Vilk. Najsvježije je natjecanje u Grčkoj koje se održalo od 5.-7.2023. gdje je Tija osvojila 5. mjesto, a Veronika je osvojila titulu prvakinje Balkana – ističe trener Mario.

Unatoč vrhunskim rezultatima, ovaj klub nema baš idealne mogućnosti za treniranje.

– Klub ima 100 članova, uvjeti za trening nisu primjereni jer nemamo adekvatan prostor. Kada bismo imali svoj prostor, mogli bismo treninge grupirati i rasporediti na dnevnoj bazi. Ovako je gužva. Što se tiče opreme, imali smo projekt prekogranične suradnje sa susjednom državom Mađarskom u kojem smo dobili opremu, dresove, hrvačke lutke, strunjače, trenirke, tenisice. Imali smo projekt i preko Ministarstva sporta i turizma gdje smo također dobili sredstva za opremu. Ali novi prostor nam je za toliko članova stvarno nužan i nadamo se da ćemo u dogledno vrijeme i to riješiti – govore nam treneri.

Znamo što je već tradicija na kraju svakog našeg druženja, pa su i naši današnji gosti imali poruke za slušatelje.

Borivoje je naglasio da je dobro baviti se bilo kojim sportom jer stječete puno prijatelja, puno putujete, a i zdravo živite.

Mario hrvanje smatra najvećim dobitkom u životu i ne može zamisliti niti jedan dan bez hrvanja, ali poručuje slušateljima definiciju hrvanja: “Koliko radiš – toliko vrijediš”.

David: “Volio bih da se što više djece i mladih uključi u hrvanje, da upoznaju taj lijepi sport.”

Toni: “Hrvanje je prilika za druženje i prijateljstvo.”

Roko: “U hrvanju ćete steći puno prijatelja, dođite na hrvanje.”

Mi im želimo u idućim godinama puno uspjeha, još više medalja i prijateljstava.

(Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)