Domići: Uzeli smo se bez ičega, a sada imamo sve
Vladimir i Jelka Domić nakon punih 50 godina braka ponovno su stali pred oltar u crkvi sv. Josipa u Slatini da bi pred svojom djecom, njihovim obiteljima, rodbinom i prijateljima obnovili zavjete na misi koju je predvodio župnik vlč. Dragan Hrgić.
Bilo je to prisjećanje na 29. lipnja 1968., kad im je mladomisnik Mato Baličević blagdan Petrova učinio nezaboravnim, ali i na sve zajedničke godine i sve proživljeno i sačuvano u sjećanjima. I zbog svega toga bilo je mnogo emocija, pomiješanih osjećaja, ali prevladavali su veselje i suze radosnice. Vladimir je kao dijete živio s roditeljima u Vetovu, kod Požege, a u Slatini je učio zanat za remenara sedlara. Kao srednjoškolac upoznao je Jelku i brzo se razvila ljubav, ali bila je to ljubav na daljinu, preko pisama. Nakon petogodišnjeg dopisivanja i posjećivanja, odlučili su se vjenčati i ostali živjeti kod Vladimirovih roditelja.
– Radio sam tada u kamenolomu Vetovo. Morao sam biti sretan što imam posao, ali bilo je teško raditi. U tri smjene prevozio sam kamen od stijene do drobilice i taj slabo plaćeni posao bio je i opasan. Nepuna dva mjeseca poslije vjenčanja dogovorili smo se da pokušam u Njemačkoj. Nije bilo lako, meni je susjed platio kartu, pozajmio mi je kofer i u Njemačkoj me mjesec dana hranio – priča Vladimir. Jelka je ostala kod njegovih roditelja, ali budući da se našla u nepoznatoj sredini, vratila se svojoj majci u Slatinu. Nastavili su odvojeni bračni život i to je bilo možda najteže razdoblje u njihovom životu.
– Svih osam godina radio sam na mostogradnji, od šest do šest, sa spavanjem u baraci. To je jako dugo trajalo, ali je ipak brzo prošlo. Dobili smo dvoje djece i najteže mi je bilo kad dođem kući, a dijete me ne poznaje. Radije ide susjedu, a suprugu pita kada će taj čiko otići. A kad je Jelka rekla “To je tvoj tata!”, dijete odgovara: “Nije, moj tata je u Njemačkoj”. Za par dana dijete se privikne i ide k meni, ali ja već moram otići. Srce mi se kidalo pri odlasku. I tako osam godina. Onda smo odlučili da više ne idem u Njemačku, kupili smo kuću i pomalo se sređivali. Dobio sam posao u slatinskom Gaju i tu ostao do umirovljenja. Bila je manja plaća, ali bio sam sretniji, zadovoljniji, jer sam bio sa svojom obitelji – priča Vladimir. Slavljenici danas sretno žive uz troje djece i četvero unučadi, ponosni što su pola stoljeća zajedno proživjeli “bez dizanja ruku, bez psovanja i bez vrijeđanja”.
– Uzeli smo se bez ičega, a sada imamo sve, pa i više nego što nam treba, a sve smo sami stekli svojim rukama i bez ičije pomoći. Kad je suprug otišao u Njemačku, ja sam počela raditi, ali on je htio da budem uz djecu i da ih odgajam. Moj otac, koji je bio postolar u tadašnjem Uzoru, preminuo je kad sam završila osmi razred, a budući da sam imala brata i sestru, odmah sam dobila u ruke radnu knjižicu i morala sam raditi da bih zaradila. Iako sam bila dobra učenica, majka nije dopustila daljnje školovanje i ostala sam na osnovnoj školi. Dugo mi je bilo žao zbog toga, ali kasnije sam sve to zanemarila i posvetila sam se djeci, kući i suprugu – kaže Jelka, koja je za suprugova izbivanja potajno radila sezonske poslove u Voćarstvu. Novac koji je Vladimir slao iz Njemačke ulagao se u ciglu, u beton, a od nečega je trebalo i živjeti. (Tekst i foto: Petar Žarković)
