Dobre priče: “Kad se hoće – sve se može” s Božicom Majhen

Nedavno umirovljena ravnateljica/savjetnica Božica Majhen slovi za najdugovječniju ravnateljicu Virovitičko-podravske županije. Dobitnica je brojnih priznanja koja je okrunila Povelja zahvalnosti VPŽ za izniman doprinos i ostvarene rezultate u djelatnosti odgoja i obrazovanja te smo mislili da je baš sada pravo vrijeme da nam ispriča svoju ” Dobru priču”.

– Moje odrastanje je bilo prekrasno. Bilo nas je puno djece koja smo odrastali u ulici Ljudevita Jonkea gdje je i mali park, koji nam je bio baza jer smo skroz u njemu bili. Sami smo organizirali različite predstave i priredbe, a karte smo prodavali roditeljima koji su bili publika. Zdušno smo se družili i mogu reći da je to razigrano djetinjstvo bitno utjecalo na moj razvoj i kasnije rad – započinje Božica te nastavlja kako je pohađala Osnovnu školu Grigor Vitez kao jedna od prvih učenika, jer je bila upravo te godine otvorena, a kasnije je također njena uloga bila presudna za rušenje, te iste dotrajale škole na čijem mjestu je niknula nova Osnovna škola Eugena Kumičića u kojoj je Božica bila ravnateljica.

– Nakon završene gimnazije (kulturno-umjetnički smjer), upisala sam pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i te dane pamtim kao jedne od najljepših dana. Svi smo bili u studentskim domovima i jako smo se družili, išli na koncerte i živjeli to vrijeme punim plućima – veselo nastavlja Božica te dodaje kako je sa suprugom, tadašnjim dečkom iz srednje škole, prošla i te studentske dane i ta ljubav je po završetku okrunjena brakom u kojem imaju troje djece.

Po završetku fakulteta i stečenog zvanja pedagoga, Božica je svoju karijeru započela kao zamjena u Osnovnoj školi Belišće i za to vrijeme ističe kako joj je to bilo jako dobro uhodavanje te da je uspješno savladavala sve nepredviđene situacije i stekla samopouzdanje i liderske sposobnosti koje će joj koristiti u daljnjoj karijeri.
Kasnije je djelovala na poziciji ravnatelja Dječjeg vrtića Zeko i za tih 10 godina rada, kaže da su joj ciljevi bili podići vrtić na puno viši nivo, od onoga na kojem je bio te su za to vrijeme otvorene i jaslice.

– Po svom stilu i rukovođenju sam vizionar i kada zacrtam svoje određene ciljeve, njih se slijepo i pridržavam. U vrtiću smo imali doista puno aktivnosti koje smo pokrenuli, no ono što bih istaknula i čega se rado sjećam je organiziranje i stvaranje dječjeg predškolskog lista “Slatinski limač” u čijem mi je stvaranju puno pomogao Denis Ostrošić s kojim sam provela sate i dane osmišljavajući tematiku i na sam rezultat smo bili izrazito ponosni – ističe Božica te nastavlja kako je kasnije, kada je zasjela na poziciju ravnateljice Osnovne škole Eugena Kumičića ponovno imala svojevrsno “vatreno krštenje”.

– U početku su vrata moga ureda bila stalno zatvorena. Nastavnici su mislili da je to zbog moje strogoće, a istina je bila drugačija. Ja sam iza tih vrata učila, skupljala informacije jer sam smatrala da moram biti spremna na sve izazove što ovaj posao nosi i da moram biti korak ispred. Kasnije su uvidjeli i upoznali mene kao osobu te doznali da moja radoznalost doista nema kraja i da želim biti u sve upućena. Takva sam se trudila biti kroz cijelo to vrijeme jer dobar ravnatelj mora znati kuda želi ići no isto tako mora poticati svoj kolektiv da idu istim putem. Željela sam da naša škola bude prepoznatljiva po svojim strateškim ciljevima koji su bitni za cjelokupni uspjeh. Bitni su nam bili uspješni učenici, kompetitivni i uspješni učitelji, suradljivi roditelji i poseban značaj smo pridavali učenicima s posebnim potrebama – nastavlja Božica te dodaje da je tu svakako i neizostavna modernizacija i digitalizacija jer današnje, nazovimo ih “alfa”, generacije učenika ne dolaze u školu po informacije jer su im dostupne na internetu koji je dostupan svima. Današnji učitelji moraju stjecati autoritet kod učenika kroz aktivnu nastavu gdje se stječu kod učenika kognitivne sposobnosti i učitelji su ključni da budu u korak s modernizacijom i napretkom. Božica je, kad pogleda unatrag, doista zadovoljna koliko je uspjela podići i učenje, suradnju u kolektivu i ostvarenje velikih projekata, da je Osnovna škola Eugena Kumičića zauzela vrlo visoko mjesto.

– Podrška obitelji je bila neupitna, a ja sam se u školstvu doista davala bez ikakvih zadrški i ponosna sam na cijeli kolektiv i na ono što ostavljam iza sebe – ističe Božica koja je bila vrlo aktivna i u cijeloj zajednici od Društva “Naša djeca” u kojem je jedno vrijeme obnašala i funkciju predsjednice, Crvenog križa u kojem je i članica upravnog vijeća. Godinama je obnašala funkciju vanjskog suradnika pedagoga za Dječji vrtić Zeko i Dječji vrtić Suncokret, a u poratnim godinama je bila i predsjednica Turističke zajednice Grada Slatine.

Za svoj predan i marljiv rad, ne samo u školi, već u cijeloj zajednici, Božica je bila i nagrađivana. Dobitnica je Srebrne plakete Grada Slatine, Srebrne plakete Crvenog križa, Priznanja Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za najbolju aktivisticu u provedenim građanskim inicijativama te Zahvalnice od Ministarstva znanosti obrazovanja i mladih. Nedavno je dobila i Povelju zahvalnosti Virovitičko-podravske županije, no najdraža joj je ona od Ministarstva znanosti obrazovanja i mladih gdje je prepoznata kao jedna od najboljih.

Božica je sad u i više nego zasluženoj mirovini i kaže da za sada odmara. Naravno da će nastaviti sa svojim aktivnostima u zajednici, možda u malo manjoj mjeri jer su sada u obitelj stigli i unučići. No svakako će naći vremena za putovanja i uskoro se planira priključiti Udruzi umirovljenika Slatina koja je dosta aktivna, no ne sumnjamo da će ih Božica potaknuti na još više aktivnosti i putovanja.

– Nemojte raditi posao sa zadrškom, već punim srcem. Radite na sebi i tada ćete moći dati još više od sebe da našu Slatinu učinimo još ljepšom i uspješnijom s još sretnijim ljudima koji žive u njoj – poručila je Božica na kraju našeg razgovora.

Nadamo se da je svojom pričom većinu nas inspirirala i potakla na razmišljanje da je zaista istina u onoj staroj izreci “Kad se hoće, sve se može”.

(nm/Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)