Dobre priče: Definicija sreće s Enisom Bešlagićem

U današnjoj emisiji “Dobre priče” imali smo čast i privilegiju razgovarati s prvenstveno velikim čovjekom, a po pozivu velikim glumcem Enisom Bešlagićem, netom prije izvođenja njegove predstave “Da sam ja neko”. Enisa svi pamtimo s malih ekrana i znamo da je izuzetan glumac, no ovim razgovorom smo pružili mogućnost slušateljima Radio Slatine da ga upoznaju kao čovjeka koji se kroz svoju glumu trudi prenijeti one dobre emocije koje u svima nama bude samo ono najbolje.

– Dugo je trebalo da se nađemo, ali dobri ljudi se uvijek nađu i jako mi je drago što sam u vašoj Slatini. Ja sam odrastao u Tešnju i volim male gradove kao što je Slatina – započinje Enis naš razgovor i nastavlja kako je još od malih nogu bio razigran i uvijek nešto “glumatao” i zezao se.

– Jako sam se volio družiti i biti s prijateljima. Tada su djeca puno više provodila vremena vani s prijateljima i igrali se, a manje u kući. Tako da je moj život, ustvari, igra koju sam ja nastavio kroz život i koja mi je postala profesionalna karijera. U tom nekom duhu zaigranosti kada vidim današnju djecu, imam osjećaj da sjedim sa starijim ljudima. Nekako su mi preozbiljni i da su se vrlo rano prestali igrati. Ja smatram da u sebi uvijek moraš imati tu neku dozu zaigranosti, pozitive, zezancije i humora. Ovaj život je satkan od mnogo lijepih trenutaka, više nego tužnih i ružnih. No ljudi su više spremni zbog tog ružnog i tužnog uništit sebi cijelu godinu pa i život. Mislim da trebamo brže prelaziti preko toga i pamtiti samo ono lijepo i stvarati te lijepe trenutke – priča nam Enis koji kaže da je za njegovo zanimanje glume ustvari kriva mama koja je dala prijedlog da upiše Glumačku akademiju.

– Moji roditelji su bili članovi Amaterskog kazališta u Tešnju koje je i najstarije kazalište u BiH te su mi rekli da zašto ja ne bi bio prvi profesionalni glumac koji bi upisao Akademiju jer sam bio talentiran, ali to nije tada bila baš neka opcija. Gdje ćeš ti od glume živjet! Bila je 1996. godina i u to vrijeme mi je njihova podrška bila jako bitna, a imao sam je – otvoreno nastavlja Enis i ističe kako je majka jako vjerovala u njegove kvalitete i više nego on sam. Pogotovo u početnoj fazi i naglašava kako je trema pred sam nastup još uvijek prisutna, no kad shvati da je nešto dobro odradio bude mu drago.

– Ima neke djece koja su talentirana za nešto, ali moraju roditelji malo “pogurat”, a ima i djece koja su preambiciozna no uvijek su tu roditelji koji ih moraju usmjeriti. Kao i u svemu nije dobro ništa forsirati već usmjeriti u pravom smjeru da bi ta djeca bila sretna. Često susrećem kolege koji su završili glumu, a ne bave se tim poslom, tako da ne vidim tu neku perspektivu – nastavlja Enis i ističe kako pri posjeti svjetskih gradova prvo na što možemo naletiti u centru je opera, teatar ili kazalište. Danas su to nažalost shopping centri te je kulturni život pomalo zaboravljen.

– Zato je danas naša misija da se borimo za scenu, za svakog posjetitelja i publiku jako teška. Ima nas koji vjerujemo da kultura treba da se vrati te da se cijeni i poštuje. Trebamo vraćati publiku u dvorane i zadatak nam je davati dobre projekte kako bi uvidjeli našu stvarnu vrijednost. Zato sam odlučio ponuditi ljudima moju priču koja ima faktor zabave i emocije i mislim da je to ključ uspjeha – priča Enis i ističe kako je predstava “Da sam ja neko” produkt stalnog zapitkivanja kolega i prijatelja kada će konačno imati svoju predstavu jer skoro svi glumci imaju nešto svoje. Tražio je razne tekstove, no za ništa se nije mogao odlučiti.

– Jedan pisac mi je rekao: Ja da imam takav život, ja ne znam zašto bi izmišljao neke priče koje ćeš ti glumit, umjesto da pričaš i odglumiš svoje istinite životne priče. Kako sam ja u to povjerovao, uvidio sam da to ljude najviše i zabavlja. Mogao sam ja pričati viceve, glumiti iz nekih ulomaka, no to su gledatelji sve već vidjeli. Želio sam nešto drugačije i napravio predstavu o sebi u kojoj će me publika upoznati onakvog kakav zaista jesam i saznati o mom životu što nisu do sada znali jer su me poznavali isključivo kao glumca.

Također mi je misao vodilja bila da napravim nešto što bih i sam volio gledati, a u nekoj mjeri mi je inspiracija bio Balašević jer su njegovi nastupi imali segmente priča iz tuđih života, a ja sam to samo primijenio na svoju sa segmentima emocija i istine – ističe Enis i nastavlja kako mu je svojevrsnu podršku dala i obitelj Balaševića jer su smatrali da ima tu energiju koju može na isti način prenijeti publici.

Enisova predstava je postigla veliki uspjeh upravo zbog toga što je iskrena priča o njegovom životu sa svim emotivnim, komičnim, ali i iskrenim segmentima i ostavlja jak dojam na publiku koji ne prestaje sa završetkom predstave već ostaje u sjećanju jer nosi znakovitu i iskrenu poruku.

– Imam poruke koje širim i izričem u predstavi i za mene jedna od najljepših “definicija sreće” koja kaže ako ujutro ustaneš živ i zdrav, imaš jedan obrok i krov nad glavom – ti si ustvari najsretnija osoba na svijetu. Kada bi se tako svaki dan budili, uvidjeli bi da smo sretni i da su život i zdravlje pravo bogatstvo i trebamo dati prednost životu – znakovito je, na kraju razgovora, poručio Enis svima nama. Njega je čekalo igranje predstave u kojoj je dao najbolje od sebe i ostavio onaj osjećaj miline, nježnosti, najljepših emocija i sreće.

Čovjek koji u svakom od nas ima prijatelja i koji je nama prijatelj. Koji za svakoga ima lijepu riječ i zagrljaj jer svakog od nas smatra i zove bratom.

Bila nam je izuzetna čast i zadovoljstvo i veselimo se životu i ponovnom susretu jer “dobri ljudi se uvijek nađu”.

mf (Ratka Turk)