Božić između magle i uspomena: Dvoje ljudi, dva štanda i sjećanja na neke bolje dane
Dok je većina Slatinčana okupljena ispred Gradske uprave uz vatru, miris kuhanog vina i božićne melodije, gotovo izolirano, na samom rubu središnjeg gradskog parka kod kružnoga toka stoje Ljiljana Nikšić i Deni Boršić – nasmijani, srdačni i vjerni svome malom božićnom kutku.
Unatoč gustoj magli, hladnoći i godinama sve slabijoj prodaji koja se, kako kažu, jedva više i isplati, oni su tu šest dana tjedno, od sedam ujutro do sedam navečer. I tako punih dvanaest dana, sve do Božića… baš kao u onoj poznatoj engleskoj blagdanskoj pjesmi.
Nekada je slatinski božićni sajam bio središte božićne čarolije. Ondje su se kupovali ukrasi i igračke, a najviše lampice – crvene, plave, žute, a najdraže su bile one šarene, jer takav je nekad bio i Božić: živ i veseo. Prije nego što su supermarketi preuzeli tržište, prije interneta i dostave na kućni prag, taj je sajam bio posebno mjesto koje smo posjećivali s roditeljima i bakama. Kada smo vidjeli da je sajam napokon otvoren i da su štandovi ispunjeni raznoraznim svjetlećim predmetima – bio je to znak da je počelo najljepše doba godina. Bio je to dan koji smo kao djeca željno iščekivali.
Danas je bio taj dan – u Slatini su osvanula prva dva i jedina božićna štanda ove godine, smještena na onom starom, dobro znanom mjestu. No blagdansko vrijeme već je odavno počelo… Sve je okićeno, lampice svijetle tjednima… i ipak, nešto nedostaje. Kao da se duh Božića svake godine pomalo gubi među svim tim stvarima koje nam tobože olakšavaju život.
Neki će reći da je u supermarketima jeftinije i praktičnije, da nema logike kupovati na štandovima. Ali ono što Ljiljana i Deni nude ne može se pronaći ni u najvećim prodavaonicama ni naručiti online – to su topla riječ, osmijeh i energija koja vas, htjeli vi to ili ne, oboji pravim božićnim raspoloženjem. Kući se onda vraćate ispunjeni upravo tim pravim duhom Božića, koji se može pronaći još samo na ponekim skrivenim mjestima.
Ljiljana i Deni već godinama rade zajedno i fantastično funkcioniraju jer, kako kažu, da nije tako, ne bi mogli po cijele dane provoditi zajedno. Nekada je obrt vodio Denijev otac, a on ga je naslijedio prošle godine. Ljiljana je uz njih već više od dva desetljeća… Više od dvadeset zima, kiša, mećava i hladnih prosinačkih večeri na rubu slatinskog parka.
– Zime su nekad bile puno oštrije. Znalo je biti i minus dvadeset. Ali mi smo uvijek izdržali. Sve je bilo lakše kad je bilo više ljudi, dan bi brže prošao – prisjećaju se.
Na komentar da danas postoje razne tehnološke “igračke” za grijanje, Ljiljana i Deni samo se nasmiju. “Mi smo stara škola”, kažu. Uzdaju se u vunene čarape, dobru kapu i šalicu kuhanog vina. Ako još poneka osoba stane kako bi nešto kupila ili samo porazgovarala – dan nije uzaludno potrošen.
Premda Grad Slatina božićne štandove nudi besplatno, interesa gotovo da i nema. Tako su ovo dvoje dobrih ljudi jedini čuvari stare tradicije na tom tihom dijelu parka.
– Nekad je cijela ova strana parka bila krcata štandovima. Znali su krenuti čak i u Kovačićevoj ulici. Mnogo se toga promijenilo, ali mi smo ostali. Ne damo se. Ako Bog da, bit ćemo tu i dogodine – pozitivna je Ljiljana i ispunjena nadom u bolje sutra.
Možda je u webshopu sve brže, možda u supermarketu jest jeftinije, ali u vremenu umjetne inteligencije, umjetnih obrva i umjetnih emocija, onaj pravi, iskonski duh Božića za kojim u zadnje vrijeme beznadno tragamo, leži upravo u susretima s ljudima… U nasmijanim licima i pokojoj šalici kuhanog vina u maglovitom središtu grada za kojeg nas vežu najljepša božićna sjećanja.
(Tekst i foto: Nikolina Mažar)
