Biskup Škvorčević: Naprijed se ne ide kroz gospodarstvo, nego kroz ljude
VOĆIN – U vrijeme kad se Hrvatska suočava s teškoćama demografske obnove, hodočašće obitelji s mnogobrojnom djecom Gospi Voćinskoj poprima pravi smisao, ali pokazuje i koliko su dalekovidni bili i kako su proročanski na moguću sudbinu hrvatskoga naroda organiziranjem hodočašća ukazali njegovi utemeljitelji.
Voćinska župna crkva, do temelja razorena u srbočetničkoj agresiji u Domovinskom ratu 1991. godine, velikim je naporima obnovljena u izvornom obliku i posvećena 20 godina kasnije, na dan uoči blagdana Velike Gospe 2011. godine. Požeški biskup msgr. Antun Škvorčević tada je ključ crkve predao župniku i voditelju svetišta vlč. Mladenu Štivinu, koji je prvi put otvorio crkvena vrata župljanima. Već sljedećega dana, na svetkovinu Uznesenja BDM, kao prvi hodočasnici u novoposvećeno voćinsko Svetište došle su obitelji s brojnom djecom i od tada Požeška biskupija 15. kolovoza slavi Dan obitelji, a u svetištu Gospe Voćinske održava biskupijsko hodočašće obitelji s brojnom djecom.
– Za obitelji s brojnom djecom najvažnija je svijest da iza njih netko stoji, njihova Crkva i sam biskup i da im time što ih duhovno i materijalno podupire daje i dostojanstvo. Ponekad znam reći da će ta sirotinja spasiti Hrvatsku, jer oni koji imaju djecu, pa bila to i sirotinja, služe životu na najbolji način i uvijek kad se sretnem s njima osjetim određeni duhovni naboj – kazao je biskup Škvorčević.
– U Hrvatskoj i političari često znaju govoriti kako smo u teškom stanju, jer ima vrše mrtvih nego rođenih. Ali kada treba nešto poduzeti, ne poduzimaju ništa. Opet se sebično bore za neke svoje interese i neprestance nam pripovijedaju da će Hrvatska ići naprijed kad budemo gospodarski bolje krenuli. Gospodarstvo je važno, ali se naprijed ne kreće kroz gospodarstvo, nego kroz ljude. Postoji Božji projekt o čovjeku kojemu treba služiti gospodarstvo. Ako čovjeka nema, kome to treba u Hrvatskoj gospodarstvo? – zapitao je retorički biskup Škvorčević.
Svečano misno slavlje s blagoslovom brojnih obitelji završeno je zavjetnom procesijom sa slikom Gospe Voćinske ulicama mjesta, što se čini samo u ovoj prigodi. U Hrvatskom domu održan je susret obitelji s biskupom Škvorčevićem koji im je još jednom zahvalio za žrtvu i ljubav kojom prihvaćaju i odgajaju djecu te ih ohrabrio u borbi protiv teškoća na koje nailaze. Na kraju susreta 240 obitelji s petero i više maloljetne djece primilo je tisuću kuna kao pomoć Biskupijskog Caritasa za početak nove školske godine. (Petar Žarković – Glas Slavonije)
Silvija (39) i Borislav (43) Bošnjak i njihovih pet sinova, Leo, Lovro, Lario, Luka i Ivano, žive u Dervišagi, nedaleko od Požege. Leo je najstariji s 11 godina, a najmlađi je trogodišnji Ivano. Silvija ima frizerski salon, a Borislav radi u privatnoj drvnoj tvrtki. Ne žale se i kažu da s dvije plaće mogu bez prevelikih teškoća podizati petero djece. Zadovoljni su životom na selu, imaju svoju kuću, a s njima živi i baka koja pomaže djeci dok su roditelji na poslu. “Svi misle da je teško imati mnogo djece, i dosta je teško, ali ništa nije nemoguće i možda je s jednim ili dvoje djece još i teže. Kad dođu djeca, nema više vlastitog života, ali ako čovjek vidi smisao u tome i zna što mu je bitno, onda to nije problem”, kaže Silvija.
Jelena (35) i Ante (38) Jurić imaju petero djece, 17-godišnju Franku, Verku staru samo godinu i pol, a između njih su Branko, Matija i Ivana. Jelena je posvećena djeci, a i građevinski radnik Ante trenutačno je broj u evidencijama Zavoda za zapošljavanje. Na pitanje kako se u takvim uvjetima živi s petero djece, Ante kaže da se nekako preživljava. Kupuju dva kruha dnevno, a ako nije dosta – palačinke se uvijek rado jedu. “Tko hoće raditi, nađe neki posao – uvijek netko nešto gradi ili popravlja pa treba pomoć”, kaže Ante.
“To nije mnogo djece, sve se može kad se hoće. Ako živiš na selu, imaš nešto zemlje i hraniš svinje, nije teško prehraniti obitelj”, kažu Jurićevi, koji su se doselili iz Imotskog i poticajima za obnovu prije sedam godina sagradili kuću u Jasenovcu.
Evica (31) i Pero (36) Đorđević iz Ćeralija, u Općini Voćin, roditelji su četvero djece. Najstarija Anđelina ima deset godina, Josipu je osam godina, Helena ima četiri godine, a najmlađa Valerija samo osam mjeseci. Pero je zaposlen u zagrebačkoj Hidroelektri, gdje ima terenski posao, a trenutačno radi u Čabru nedaleko od Delnica. Žive sami pa kad je Pero na poslu, Evica mora brinuti o kući i djeci.
“Život s četvero djece je odličan, što više djece, to bolje”, kaže Pero. Kažu da im je život u Ćeralijama relativno dobar sada dok Pero radi, ali ne znaju što će i kako biti kasnije. “Često sam na riječkom području i vidim da tamo ljudi samo vodaju pse, ima više kućnih ljubimaca nego djece”, kaže Pero Đorđević, koji je s obitelji doselio u Ćeralije 1992. godine iz letničkoga kraja na Kosovu. “Kad smo doselili, bilo je više posla, zato smo i ostali tu”, kaže.
