ATLETIČARKA DOROTEJA SANTI: Velika je čast biti najsportaš grada koji ima toliko uspješnih sportaša kao Slatina

Sjajna atletičarka Doroteja Santi ove je godine po šesti puta proglašena najboljom sportašicom Slatine. S obzirom na taj jedinstveni uspjeh, koji nitko prije nje nije postigao, upitali smo je što za nju znači čak šesterostruka titula najsportašice grada Slatine.

– To nije samo moja titula, ona ponajviše pripada trenerici, mojim roditeljima i svima koji me podržavaju u onome što radim. Oni su moja motivacija. Velika je čast biti najsportaš grada u kojemu ima mnogo uspješnih sportaša. Iako nemamo najidealnije uvjete za treniranje i pripreme kao neki drugi klubovi, pokazujemo da ono što radimo doista radimo srcem. Neizmjerno mi mnogo znači kada takav grad prepozna moj trud i rad, moje odricanje, moje nesebično davanje, ali i predstavljanje toga „malenog“ grada diljem Lijepe naše i šire.

 Kako je sve to krenulo i kako se razvila ljubav prema atletici?

Sve je krenulo spontano, slučajno, svakodnevne igre pretvorile su se u treninge. Počela sam trenirati na susjedov nagovor. Kako smo svakodnevno provodili vrijeme igrajući se u prirodi, pozvao me da mu se pridružim u njegovim treninzima. Meni se to svidjelo, bilo mi je zanimljivo jer je treniralo mnogo mojih vršnjaka. Nažalost, on je prestao trenirati, a ja sam nastavila. Trenerica je u meni vidjela potencijal i iz godine u godinu smo ga izgrađivale i eto sad sam tu gdje jesam. U početku sam na atletiku gledala samo kao na igru i druženje s prijateljima, ali sada mi je to jedan veliki izazov. Treniranjem sam stekla radne navike, upoznala mnogo dragih ljudi i učvrstila obiteljske odnose.

Zašto baš trčanje, a ne neka druga atletska ili uopće sportska disciplina?

Trčanje jedina atletska disciplina koju je moguće ozbiljnije trenirati u Slatini, za nju imamo najbolje uvjete, a i trenerice su usmjerene prema trkačkim disciplinama. U trčanju sam se uvijek osjećala opuštenije i samopouzdanije nego u bilo kojem drugom loptaškom sportu.

 Koliko je trčanje naporno?

Trčanje je dosta naporno, kako fizički, tako i psihički. Treninzi su vrlo iscrpljujući, posebice u vrijeme kada se pripremamo za natjecanje. Osim kondicije, potrebno je paziti na prehranu, dovoljan unos vode u organizam i opskrbljenost dodatnim vitaminima i mineralima, a važan je i odmor. Poslije napornog treninga potrebno je odmarati se kako bih bila spremna za sljedeći trening i kako bih na njemu mogla dati sve od sebe.

 O čemu razmišljaš dok trčiš?

Najčešće razmišljam o tome koliko mi je ugodno trčeći, jer trčanje je za mene odmor za tijelo i dušu. Tijekom natjecateljske utrke malo je drukčije, javlja se pozitivna trema i ona me gura naprijed. Moj tata uvijek kaže: „Ako nemaš tremu, nije ti stalo“. Tada najčešće razmišljam o taktici – na koji način ću istrčati utrku, kada ću ubrzati, borim se sama sa sobom i kada mi je najteže pokušavam se motivirati još više da izdržim i odradim utrku najbolje što mogu. Često se dogodi da tijekom utrke glava „ide“, a noge ne, ali dogodi se i obrnuta situacija. Psiha čini čuda! Uz samu fizičku pripremljenost trkača, potrebno je i da je trkač na dan utrke raspoložen i da je tada „njegov dan“. Bar je meni tako! Sve se treba posložiti.

 Koja ti je utrka najdraža, koja  je najznačajnija, a koju smatraš svojim najvećim uspjehom, i zašto?

Općenito su mi najdraže kros utrke i cestovne utrke, jer za njih imam najbolje uvjete za treniranje. Uvijek mi je teško prilagoditi se atletskoj stazi jer nemamo takvu podlogu za treniranje. Kao najdražu utrku izdvojila bih Kros Sportskih novosti 2018. godine, kada sam postala prvakinja Hrvatske. Vrlo sam ponosna na taj rezultat jer sam na tom krosu predstavljala prvo osnovnu školu, zatim srednju školu, i naposljetku fakultet. To je inače i najmasovnija utrka, a konkurencija je uvijek jaka. Posebno su mi draga i prvenstva Hrvatske u krosu, na prošlogodišnjem u Virovitici sam, osvojivši broncu, izborila nastup na Balkanskom prvenstvu u krosu. Za mene je to bio iznimno važan trenutak jer sam nakon ozljede ahilove tetive i dvomjesečnog izbivanja s treninga ipak uspjela izboriti taj nastup i predstavljati Hrvatsku.

 Kako tvoji roditelji, rodbina i prijatelji gledaju na trčanje kao hobi?

Moji roditelji su moja velika podrška, uvijek su tu kad mi je teško, kada je vrijeme za plakanje, a i kada je vrijeme za slavljenje rezultata. Tu su i kada me treba odvesti na utrku, kada me treba opskrbiti opremom, bez njih ni mojih rezultata ne bi bilo. Mamu često nazivam svojom menadžericom, ona prati sve nadolazeće utrke, prijave i odjave. Velika je čast biti njihov ponos. Rodbina i prijatelji su vrlo ponosni na mene, prate moje rezultate, a oni najbitniji rezultati često su popraćeni suzama radosnicama i knedlom u grlu.

 Kako se snalaziš, kako treniraš u vrijeme ograničenog kretanja zbog koronavirusa?

Treninge odrađujem u svome domu i u dvorištu. Oporavljam se od ozljede pa mi ovakav način treniranja odgovara jer se ne mogu izlagati prevelikim naporima. A kad je riječ o koronavirusu, nemojmo se zapustiti, budimo hrabri i odgovorni, i nadajmo se što bržem povratku u normalan tijek života. Svim sportašima bih poručila neka ne odustaju, neka se suprotstavite svim preprekama s mislima koliko je lijepo biti na samome vrhu.

Doroteja Santi rođena je 17. veljače 1997. godine, atletikom se počela baviti kao desetogodišnja djevojčica, članica Atletskog kluba „Slatina“.  Studentica je završne, pete godine Učiteljskog studija na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Trči na 1.500, 3.000 i 5.000 metara te na krosevima Hrvatskog atletskog saveza te na cestovnim utrkama na 5.000 i 10.000 metara. Stalna je članica hrvatske atletske reprezentacije na srednjim i dugim prugama. U prošloj natjecateljskoj godini bila je prva na 15. osječkom Ferivi polumaratonu na 5.000 metara, prva na 1.500 metara na prvenstvu Hrvatske atletske lige sjever u Čakovcu, prva na Osječkom Ceneru na 10.000 metara, prva na polumaratonu Zrinskih na 5.000 metara u Čakovcu, druga na Zagrebačkom proljetnom polumaratonu na 5.000 metara, druga na Krosu Sportskih novosti na 1.500 metara u Zagrebu, treća na pojedinačnom Prvenstvu Hrvatske u krosu na 8.000 metara, peta na 3.000 metara i sedma na 1.500 metara na pojedinačnom Prvenstvu Hrvatske za seniore i seniorke u Varaždinu i deseta na Prvenstvu Balkana u krosu kao članica hrvatske atletske reprezentacije na 6.000 metara u Crnoj Gori.
(Petar Žarković)