„Žene u Domovinskom ratu – Neispričane priče naših braniteljica“: Nakon 35 godina u Slatini progovorile žene čija su hrabrost i žrtva dio hrvatske povijesti

Potresna svjedočanstva, osobne tragedije, hrabrost, zajedništvo i ljubav prema domovini obilježili su tribinu „Žene u Domovinskom ratu – Neispričane priče naših braniteljica“, održanu večeras (četvrtak) u Slatini u organizaciji Udruge djece hrvatskih branitelja Virovitičko-podravske županije.
O tome kako je izgledao Domovinski rat iz perspektive žena, kakve su odluke donosile kao vrlo mlade djevojke, s kakvim su se opasnostima suočavale i kakve su posljedice ratnih godina ostavile na njihove živote, govorile su Blaženka Nađ, hrvatska ratna vojna invalidkinja i bivša zatočenica srpskog logora, te Snježana Žilavi i Ljubica Hinek, nekadašnje pripadnice hrvatskih postrojbi s područja Slatine.
Bila je to večer u kojoj su nakon 35 godina neke od najtežih uspomena prvi put javno dobile svoj prostor. Večer u kojoj se nije govorilo samo o ratnim okolnostima i događajima, nego o izgubljenoj mladosti, strahu, obiteljskim tragedijama, prijateljstvu, solidarnosti i životu koji je trebalo nastaviti nakon svega proživljenog.
Tribinu je otvorio predsjednik Udruge djece hrvatskih branitelja VPŽ Jurica Culej, istaknuvši kako je upravo želja da se čuju priče žena koje su sudjelovale u obrani Hrvatske bila glavni motiv organizacije ovog susreta.
– Kada govorimo o samom Domovinskom ratu, često govorimo o bitkama, pobjedama i našim braniteljima. No, predugo smo čekali da priliku dobiju i žene, da čujemo njihove priče, njihova iskustva i sve ono što su prošle. Žene nisu bile samo promatračice Domovinskog rata, bile su njegove sudionice, hrabre i odlučne, spremne dati sve za svoju domovinu, – poručio je Culej.
Naglasio je kako djeca hrvatskih branitelja imaju posebnu zadaću čuvati istinu o Domovinskom ratu, prenositi uspomene i dati priliku onima čiji se glas premalo čuo.
– Volio bih da večeras svi odemo kući bogatiji za jednu novu priču, jedno novo saznanje i još veće poštovanje prema ženama koje su sudjelovale u stvaranju naše domovine. Njihova hrabrost zaslužuje poštovanje, njihove priče zaslužuju biti ispričane, a naša je zadaća da nikad ne budu zaboravljene, – istaknuo je Culej.
Podršku održavanju tribine dala je i voditeljica Područnog ureda Ministarstva hrvatskih branitelja u Virovitici Marina Kraljić, koja je istaknula kako se braniteljice i danas nerijetko osjećaju nedovoljno cijenjenima za sve što su učinile tijekom Domovinskog rata.
– Kroz ured mi često prođu braniteljice iz naše županije koje se znaju požaliti da imaju osjećaj kako nisu dovoljno cijenjene za sve ono što su napravile u Domovinskom ratu. Iznimno mi je drago da je ova tribina održana kako bismo čuli i njih, njihov glas i sve ono što su pridonijele i napravile za stvaranje naše države, – rekla je Kraljić.
Blaženka Nađ: „Slobodu nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo“
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava večeri iznijela je Blaženka Nađ, koja je sa samo 18 godina bila zatočena i odvedena u logor Sekulinci. Njezin nastup bio je posebno emotivan jer je, kako je sama priznala, prvi put nakon 35 godina javno govorila o svojim ratnim iskustvima.
S velikim naporom započela je svoje svjedočanstvo, ne skrivajući koliko joj je teško ponovno se vraćati u najteže trenutke života.
– Najdublje mi je ostao urezan gubitak sigurnosti i slobode, koje bi svaka mlada osoba trebala imati, a imala sam samo 18 godina. Umjesto mladosti, snova i planova, doživjela sam strah od rata i zatočenje. Posebno je teško bilo saznanje da sam izgubila oca u vrijeme dok sam bila zatočena. To je bol koja ne prolazi, praznina koja ostaje za cijeli život, – ispričala je Blaženka.
U zatočeništvu je provela 38 dana, a snagu da izdrži, kako je naglasila, pronalazila je u vjeri i nadi da će se ponovno vratiti kući i vidjeti svoje roditelje.
Opisala je kako je bila izložena vrijeđanju, ponižavanju, zastrašivanju i lažnim izvođenjima na strijeljanje. Posebno bolno bilo je vrijeme u kojem je, odvojena od drugih zatočenika, morala slušati provokacije o sudbini svojih najbližih.
– Snagu mi je davala želja da ću se ponovno vratiti kući, da ću zateći oca i majku na pragu. Znala sam da nisam kriva ni za što. Nisam se predala. Držala sam se tiho i hrabro. Dragi Bog i vjera davali su mi snagu da preživim, – kazala je.
Nažalost, po povratku kući nije zatekla oca. Tek nakon razmjene saznala je istinu o njegovoj tragičnoj smrti, što je dodatno obilježilo njezin život.
Unatoč svemu što je prošla, Blaženka danas nastoji živjeti aktivno, sudjeluje u radu braniteljskih udruga i ne odustaje od svakodnevnih životnih radosti uz podršku obitelji.
Govoreći o mladima koji nisu iskusili rat, uputila im je jednostavnu, ali snažnu poruku:
„Neka čuvaju mir, cijene slobodu i nikad ne zaborave kako je ona stečena. Ne moraju znati našu bol, ali trebaju poznavati našu povijest i poštovati žrtve. Da se nikad ne zaboravi ono što smo mi morali proći, a vi ne morate.“
Snježana Žilavi: „Nismo gledali tko je muškarac, a tko žena – bili smo jedna obitelj“
Snježana Žilavi imala je također samo 18 godina kada se dragovoljno priključila 136. slatinskoj brigadi Hrvatske vojske. Kao djevojka koja je tek završavala srednjoškolsko obrazovanje, bez puno razmišljanja odlučila je dati svoj doprinos obrani rodnog kraja.
Prijavila se u zapovjedništvo brigade kod zapovjednika Josipa Černija, gdje je najprije radila u informatičkoj službi, obrađivala podatke i unosila podatke o vojnicima, vodeći računa o njihovoj opremi i pravima. Kasnije je postala pobočnica zapovjednika, a povjereni su joj i važni dokumenti, pečati te odgovornost za sef.
– Smatrala sam da trebam nešto napraviti za svoju domovinu. Jednostavno sam rekla: želim isto ući u uniformu i krenuti u obranu svoga grada. Tu se više nije razmišljalo glavom, nego srcem. Želiš obraniti ono što ti je najsvetije – obitelj, ljude, zemlju i svoju domovinu, – prisjetila se Snježana.
Iako je bila vrlo mlada i jedina djevojka u zapovjedništvu, odgovornost koju je preuzela shvaćala je ozbiljno. Posebno je istaknula kako je zapovjedništvo bilo česta meta neprijateljskih napada jer su se ondje planirale ratne operacije.
Govoreći o položaju žena u ratnim postrojbama, istaknula je kako je bilo potrebno brzo sazrijevati, učiti i dokazivati da žene imaju svoje mjesto, znanje i sposobnosti.
No, ono što joj je ostalo najvrjednije iz ratnih godina jest zajedništvo.
– Nikada se nije radilo samo o tome tko je muškarac, a tko žena. U tim okolnostima ovisili smo jedni o drugima. Svatko je imao svoj zadatak. Svi smo znali da jedni bez drugih ne možemo, da smo svi jedan lanac i ako pukne lanac, ode sve. Bili smo kao jedna velika zajednička obitelj, – naglasila je.
Prisjetila se i poginulih prijateljica i suboraca, među kojima su bile Marija Angelika Štraser i Gordana Loborec.
– Kad nam je stigla vijest da su poginule, jednostavno više ne znaš kakvi su ti osjećaji, ne znaš možeš li plakati ili ne možeš plakati. Danas razmišljam da bi te dvije žene imale svoje obitelji, radovale se svojoj djeci i slavile što je naša domovina slobodna. Nažalost, one to više ne mogu, – rekla je Snježana.
Posebno je zahvalila i svim ženama koje su sudjelovale u obrani Slatine i okolice, istaknuvši kako njihov doprinos ne smije ostati zaboravljen.
– Nikada nitko ne smije podcjenjivati snagu žene. Žena je u najtežim vremenima pokazala svoju hrabrost, odlučnost i požrtvovnost, a istodobno je bila i majka, kći, sestra i supruga. Premalo se priča o nama. Da nije bilo ove tribine, naš glas ne bi se čuo, – poručila je.
Na kraju je svoju poruku uputila i osamnaestogodišnjoj djevojci kakva je bila 1991. godine:
„Hvala ti što nisi odustala. Hvala ti što si imala hrabrosti stati uz svoje ljude i svoju domovinu. Hvala ti što si vjerovala da i tvoj mali doprinos ima veliko značenje. I danas, poslije puno godina, ponosna sam na tebe. Tvoja mladost postala je dio slobode u kojoj danas živimo.“
Ljubica Hinek: „Znala sam da se neću vratiti u Njemačku odlučivši stati u obranu svoje domovine“
Ljubica Hinek prije početka Domovinskog rata radila je u Njemačkoj, gdje je vodila talijanski restoran. Prateći vijesti iz Hrvatske, odlučila je napustiti posao i vratiti se u Slatinu kako bi se uključila u obranu svoje domovine.
Bila je pripadnica 64. samostalnog bataljuna, a potom i 136. slatinske brigade, gdje je, zahvaljujući svojoj struci, radila kao kuharica. Istaknula je kako su žene koje su radile u kuhinji bile vrlo povezane, gotovo poput sestara, a spomenula je i svoje tadašnje kolegice Tanju Lokner, Anamariju Biondić, Božicu Brkić i Sanju Vaška.
No, ni kuhinja nije bila sigurno mjesto. Radile su tijekom granatiranja, a posebno su bili opasni noćni povratci kući kroz zamračenu Slatinu te se prisjetila dramatičnog događaja kada su ona i njezine prijateljice po dolasku u njezino obiteljsko dvorište na krovu kuće zatekle naoružanog muškarca koji je pušku uperio prema njima. Uspjele su pobjeći, a nekoliko dana poslije na kući je pronađen eksploziv.
Priznala je kako nikada neće zaboraviti trenutak kada je prvi put vidjela oca kako plače, svjestan opasnosti kojoj su bili izloženi, a prisjetila se i kako je na njega bio pokušan atentat, ali unatoč pritiscima i opasnostima nije želio napustiti svoj dom.
Među najtežim uspomenama posebno je istaknula i sudbinu svojih ratnih prijateljica, od kojih su neke danas teško bolesne.
– To su sve mlade djevojke s 18 godina koje su bile sa mnom u kuhinji, bile su mi kao sestre, bilo je to zajedništvo kakvo se pamti za cijeli život. Najteže od svega je što neke od njih i danas proživljavaju pakao zbog bolesti, – rekla je emotivno.
Ljubica je tijekom tribine otkrila i jednu lijepu životnu priču. U 136. brigadi upoznala je svojeg supruga, koji joj je od tada najveća podrška. Vjenčali su se u uniformama, a svoju 35. godišnjicu braka obilježavaju na poseban način – odlaskom u Vukovar, gdje odaju počast onima koji nisu dočekali slobodnu Hrvatsku.
Unatoč povremenom razočaranju današnjim odnosom prema braniteljima i stanju u društvu, na pitanje bi li ponovno izabrala isti put, odgovorila je bez dvojbe:
„Sigurno. Ponovno bih odabrala isto. Mladima bih poručila da čuvaju našu lijepu Hrvatsku, da se sjete svih žrtava iz Domovinskog rata i da nikada ne dopuste da se to ponovno dogodi.“
Priče koje zaslužuju biti ispričane i sačuvane
Tribina je pokazala koliko su različite bile životne priče žena koje su sudjelovale u Domovinskom ratu, ali i koliko ih povezuju hrabrost, odgovornost, ljubav prema obitelji i domovini te posljedice koje su ratne godine ostavile na njihove živote.
Posebno je naglašena činjenica da se o ženama koje su sudjelovale u obrani Hrvatske još uvijek premalo govori, iako su imale različite, ali iznimno važne uloge – od rada u zapovjedništvima i vojnim postrojbama do logistike, prehrane i svakodnevne potpore braniteljima.
Snježana Žilavi na tribini je pročitala i emotivnu posvetu svim ženama, hrvatskim braniteljicama i dragovoljkama Domovinskog rata.
Na kraju susreta predsjednik Udruge djece hrvatskih branitelja VPŽ Jurica Culej zahvalio je gošćama na hrabrosti i otvorenosti te ih pozvao da svojim pričama potaknu i druge žene koje su sudjelovale u obrani Hrvatske da podijele svoja iskustva.
– Svašta smo organizirali tijekom ove četiri godine, ali ovako nešto nismo nikada. Drago mi je da je po prvi put ovdje u Slatini održana ovakva tribina, hvala vam od srca. Pozivam i druge žene, kojih, čuli smo, ima jako puno, da nam se slobodno obrate kako bismo čuli i njihove priče, – poručio je Culej koji je potom sudionicama tribine u znak zahvalnosti uručio buket cvijeća, a cvijećem im je u ime branitelja zahvalio i predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, Ogranak Slatina, Ozren Rastija.
Culej je također iskoristio priliku pozvati sve nazočne na tradicionalnu duhovnu obnovu koju Udruga djece hrvatskih branitelja Virovitičko-podravske županije organizira u suradnji sa Župom bl. Ivana Merza Slatina.
Duhovna obnova će se održati sutra, 20. studenog u 18 sati u crkvi bl. Ivana Merza uz molitvu za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Četekovca, Čojluga, Balinaca i Voćina.
Pozvao ih je i na 18. hodočašće hrvatskih branitelja, Hrvatske vojske i policije „Gospi Voćinskoj“ koje će se održati u nedjelju, 13. prosinca u Voćinu.
Među brojnim posjetiteljima tribini su prisustvovali predsjednici i predstavnici braniteljskih udruga s područja Virovitičko-podravske županije, predvođeni predsjednikom Odbora za hrvatske branitelje VPŽ Mirkom Poljancem.
(mf; Foto Mihaela Feldi)





