Zlatna plaketa za pola stoljeća predanosti: Josip Kovačić o streljaštvu koje živi u Gornjem Miholjcu

U emisiji Radio Slatine „Život grada“ gostovao je Josip Kovačić, dugogodišnji predsjednik Streljačkog kluba Miholjac i ovogodišnji dobitnik Zlatne plakete Grada Slatine za dugogodišnji predani rad na razvoju i promociji streljačkog sporta. Priznanje mu je uručeno u godini u kojoj Streljački klub Miholjac obilježava 50 godina djelovanja.

Pedeset godina streljaštva u jednom malom mjestu, desetljeća rada s djecom i mladima, brojni turniri, natjecanja i rezultati, ali i priča o čovjeku koji je uz sport cijeli život vezan i uz svoju obitelj, voćnjake i svakodnevni rad – sve se to ispreplelo u razgovoru s Josipom Kovačićem.

A kada govori o streljaštvu, Kovačić ne govori samo o pogodcima, puškama i rezultatima. Govori o ljudima, djeci, disciplini, strpljenju i činjenici da se jedan klub može održati desetljećima samo ako iza njega stoje ljudi koji ga doživljavaju kao dio vlastitog života.

„Nisam očekivao zlatnu plaketu. Očekivao sam eventualno srebrnu. Ali počašćen sam što sam je dobio, jer to priznanje nije samo moje. Srebrne plakete i zahvalnice dobili su ljudi koji su također puno pridonijeli ovom gradu. Ja sam se zaista maksimalno trudio sa strijelcima i prijateljima da, koliko smo mogli u okviru financijskih mogućnosti, podignemo klub na više razine“, rekao je Kovačić.

Od mladih u selu do streljačkog kluba

Priča Streljačkog kluba Miholjac počela je 13. svibnja 1976. godine. U Gornjem Miholjcu tada je bilo mnogo mladih, ali osim nogometa gotovo da i nije bilo drugih organiziranih sportskih sadržaja.

Kovačić se prisjetio kako je upravo potreba za dodatnim sadržajima za mlade bila jedan od razloga zbog kojih je nastala ideja o osnivanju streljačkog kluba.

„Pitali su me možemo li se još nečim baviti od sporta jer nisu mogli pronaći neke aktivnosti. Bio sam tada predsjednik omladinske organizacije i tako smo krenuli. Nitko od nas nije znao kako se streljaštvo radi ni kako se vodi klub. Jednostavno smo počeli.“

Prvi predsjednik kluba bio je Mato Kizivat, dok je tajničke poslove obavljao pokojni Stjepko Demeter. Kovačić je od početka bio uključen u rad kluba, a s vremenom je preuzeo sve više odgovornosti. Klub je kroz godine mijenjao organizacijski oblik i naziv, a od 1999. godine nosi današnji naziv Streljački klub Miholjac.

Početni uvjeti bili su daleko od današnjih.

„Pucali smo u Miholjcu, u prostoriji koja je bila bez prozora. Temperatura je znala biti nula stupnjeva. Ali imali smo krov nad glavom.“

Kasnije je klub dobio prostor u današnjem društvenom domu, gdje je uređena streljana. Na početku se pucalo na klasične mete koje su strijelci nakon svakog niza morali ručno mijenjati.

„Opalimo pet metaka, odemo, pogledamo metu, promijenimo je i vratimo se. Nekad se pucalo i deset metaka u jednu metu, da uštedimo, jer svaka je kuna bila važna da imamo dovoljno za cijelu godinu.“

Automatska streljana stigla je tek početkom 2000-ih, kada je klub, uz vlastita sredstva i pomoć drugih, počeo postupno modernizirati opremu.

Klub iz sela koje ima manje stanovnika od jedne zagrebačke zgrade

Koliko je zapravo velik pothvat održati sportski klub u malom mjestu, Kovačić je slikovito opisao anegdotom s jednog državnog prvenstva u Zagrebu.

„Bili smo na državnom prvenstvu s kadetima, a ispred hotela bila je jedna velika stambena zgrada. Pogledam zgradu i kažem: ‘U toj zgradi ima više stanovnika nego u cijelom našem selu.’ I stvarno, kad smo izbrojili stanove, ispalo je da je to otprilike tako.“

Upravo je ta činjenica jedna od posebnosti Streljačkog kluba Miholjac. U sredini koja nema ni približno potencijal velikih gradskih sredina klub već pola stoljeća uspijeva okupljati djecu, mlade i odrasle strijelce te ostvarivati rezultate na županijskim i državnim natjecanjima.

„Obitelj je stup svega“

Iza Kovačićeva sportskog rada cijelo vrijeme stoji i obitelj. Paralelno sa streljaštvom desetljećima se bavi poljoprivredom, a posebno voćarstvom.

„Čim se razdani, u voćnjaku si. Ako pitaju gdje je Kovačić, on je u voćnjaku. Supruga je oko kuće, hrani blago, svinje, kokoši i tako. Ja sam u voćnjaku od jutra do sutra.“

Streljaštvo mu je, kaže, svojevrsna protuteža svakodnevnom radu.

„To je moja životna opsesija bila – ljekovito bilje i voće. Ali morao sam prijeći i na duhan jer je on bio isplativiji. Kad smo 2006. i 2007. posadili voćnjak i počela prodaja, onda je to pomalo krenulo.“

U cijeloj priči važnu ulogu ima i njegova obitelj.

„Obitelj je stup svega. Da nije njih, ne bih mogao sve ovo. Naučio sam i mlađu kćer pucati, a pucaju i dvije unuke. To je prava sportska obitelj.“

Jedna od unuka ostvarila je i zapažen rezultat, osvojivši naslov viceprvakinje Hrvatske u zračnom pištolju, no zbog školskih obaveza danas je njezin sportski put nešto drukčiji.

Od nogometa i suđenja do streljačkog trenera i suca

Prije streljaštva Kovačićeva sportska ljubav bio je nogomet. Igrao je nogomet, a potom je dugi niz godina bio nogometni sudac.

„Položio sam za suca 1979. godine, a 1982. za republičkog suca.“

Tijekom sudačke karijere vodio je velik broj utakmica različitih rangova natjecanja, od pionira do veterana.

„Sudio sam oko 1200 utakmica. Od pionira do veterana. Nema gotovo mjesta u ovoj regiji gdje nisam sudio.“

Ipak, s vremenom se od nogometnog suđenja oprostio. Razlog nije bio nedostatak ljubavi prema nogometu, nego razočaranje dijelom sudačke i sportske prakse.

„Ako ne voliš nešto, bolje se time nemoj baviti. Kad sam vidio da ljudi idu suditi nogomet zbog novca, digao sam ruke.“

Danas, kada prati nogomet, kaže da vidi veliku razliku u odnosu na vremena u kojima je on bio na travnjaku.

„Prije se igralo sa srcem, a danas koliko ih plate i onda je to. Ako netko želi uspjeti, mora imati domaćih igrača iz svojega mjesta, barem 70 posto ekipe. Nekoliko igrača mora biti kvalitetno i moraju biti bolji od domaćih da bi igrali. Onda ima napretka.“

„Streljaštvo je sport u kojem i sa 40 godina možeš početi“

Nakon nogometne sudačke karijere još se više posvetio streljaštvu. Položio je za streljačkog trenera i suca, a potom preuzeo i predsjedničku ulogu u klubu.

No ono što danas posebno ističe nisu njegovi osobni rezultati, nego rad s djecom.

„Najviše me motiviraju djeca i mladi.“

U radu s početnicima, kaže, najvažnije je izgraditi povjerenje. Posebno zato što se neka djeca u početku boje oružja.

„Morate imati gotovo obiteljski odnos prema djeci. Odnositi se prema njima kao roditelj, čak kao djed i baka. Stalno ispravljati sitne pogreške, ali ne odjednom sve. Malo-pomalo.“

Istodobno, sigurnost je apsolutni prioritet.

„Djeca na početku ne znaju što je oružje. Okrenu ga prema svima. To je osnova – moraju naučiti kako se s oružjem rukuje i gdje se ono smije usmjeriti. Mora postojati disciplina.“

Ali, dodaje, disciplina ne znači strogoću bez razumijevanja.

„Ove nove generacije ne možete voditi grubo. Ako im ne dozvoliš barem pola onoga što žele, odustaju. Moraš biti malo i psiholog.“

Posebno mu je važno da sport ne bude ispred škole.

„Onima koji imaju negativne ocjene kažem: škola je prva, nemojte mi dolaziti dok ne ispravite ocjene. Kad ispravite, onda možete doći. Streljaštvo uvijek stigne, jer strijelac može i s 40 godina postati dobar.“

Mobiteli, koncentracija i „škola streljaštva“

U vremenu u kojem djeca velik dio slobodnog vremena provode uz mobitele i videoigre, održati koncentraciju nije jednostavno.

Kovačić kaže da se posljedice previše vremena pred ekranima vrlo brzo vide i na streljačkoj liniji.

„Kad dijete dva-tri sata provede na mobitelu ili igrajući igrice, nema koncentraciju. Nema onoga trenutka kada treba dobro poravnati i okinuti. Sve to utječe na rezultat.“

Slično je, kaže, i s fizičkim umorom.

„Ako je dijete prije treninga igralo nogomet ili imalo težak fizički posao, može ono odraditi trening, ali nema rezultata. Rezultati padaju 20 do 30 posto.“

Klub zato posebnu pozornost posvećuje edukaciji i sustavnom radu s mladima. Kroz streljačku školu djeca uče pravila, tehniku, sigurnost i sve ono što je potrebno da bi se jednog dana pojavila na ozbiljnim natjecanjima.

„Nakon tri godine većina onih koji su uporni završi na državnom prvenstvu.“

Jedan od novijih primjera koji posebno ističe je Anja Vidović, koja je u vrlo kratkom vremenu napravila veliki napredak. Vidović je na nedavnom turniru u Gornjem Miholjcu ostvarila 175 krugova i izborila kategoriju „Odličan strijelac“.

„Bez suradnje nema ničega“

Streljački klub Miholjac danas nije samo sportski klub. Organizira i sudjeluje u brojnim turnirima i memorijalima, često u suradnji s braniteljskim udrugama i Gradom Slatinom.

Kovačić ističe kako upravo ta suradnja omogućuje klubu da tijekom cijele godine bude aktivan.

„Bez toga nema. Nije dobro samo trenirati i stalno trenirati. Mi imamo šest turnira tijekom godine, klupskih, što pištoljem, što puškom. S braniteljskim udrugama pokrivamo njihove memorijale kada nas zatraže.“

Među tradicionalnim događajima su uskrsni turnir, memorijalni turniri te natjecanja organizirana u povodu Dana grada Slatine i Dana Gornjeg Miholjca.

Klub pritom ne brine samo o natjecanjima nego i o uspomeni na svoje preminule članove. Među memorijalima je i onaj posvećen Zdenku Zeliću, kao i Memorijal „Ivica Špoljarić – Špoljo“.

Deseci odličnih strijelaca

Kroz pet desetljeća kroz klub su prošle brojne generacije, a među njima i strijelci koji su ostvarivali vrlo dobre rezultate na višim razinama natjecanja.

Kovačić posebno izdvaja Zvonka Katalina, koji se klubu priključio nakon Domovinskog rata i ostvario normu za majstora strijelca. U ranijim godinama među istaknutim članovima bili su i pokojni Zdenko Zelić te Ivica Špoljarić – Špoljo, po kojima klub danas organizira memorijalna natjecanja.

„Kroz Streljački klub Miholjac prošlo je, čini mi se, 65 ili čak 67 odličnih strijelaca i negdje oko 110 dobrih strijelaca.“

To je, kaže, rezultat koji je nastajao desetljećima, a ne preko noći.

Opreme nikad dosta

Uvjeti u klubu danas su neusporedivo bolji nego na početku, ali prostora za napredak i dalje ima. Klub je modernizirao streljanu, uložio u rasvjetu i opremu, a danas raspolaže i s više pištolja.

Problem su, međutim, financijska sredstva.

„Treba nam svega pomalo. Kad bi se našao sponzor kojemu bi bilo moguće da nam pomogne s nekoliko pištolja, to bi nam puno značilo.“

Kovačić objašnjava da je oprema za vrhunske strijelce vrlo skupa, zbog čega se klub u velikoj mjeri oslanja na ono što može osigurati vlastitim sredstvima i uz pomoć Grada i Zajednice sportskih udruga.

Klubu bi dobro došao i dodatni prostor uz postojeću streljanu.

„Skromni smo. Ako bismo uspjeli s Gradom riješiti još jednu prostoriju, možda osam puta četiri metra, bilo bi nam dovoljno da strijelci imaju gdje čekati i da se može pratiti kompletno natjecanje.“

„Neka nam se pridruže svi od 9 do 99 godina“

Na kraju razgovora teško je izbjeći dojam da se iza Kovačićeva pola stoljeća u streljaštvu zapravo krije puno veća priča od same sportske statistike.

To je priča o malom mjestu koje je uspjelo održati klub punih 50 godina. O generacijama djece koje su dolazile na treninge. O roditeljima i obiteljima. O ljudima koji su pomagali. O natjecanjima, prijateljstvima, uspjesima i neuspjesima. I o čovjeku koji je, unatoč svemu, i dalje svakoga tjedna na streljani.

A kada je trebalo poslati poruku onima koji bi se možda željeli priključiti, Kovačić je bio kratak:

„Neka nam se pridruže svi koji imalo vole streljaštvo ili ga simpatiziraju. Naučit ćemo ih. Za sve od devet do 99 godina.“

Upravo je ta rečenica možda i najbolji sažetak pet desetljeća njegove priče – streljaštvo kao sport, ali prije svega kao mjesto susreta ljudi, rada s mladima i zajedništva koje traje već pola stoljeća.

Damir Jukić