30 godina mature – sjećanje, susret, trajanje
Jučer (21.6.2025.) smo se okupili – maturanti oba razreda Gimnazije generacije 1994./1995. – kako bismo obilježili 30 godina od mature. Trideset godina. Broj koji zvuči nestvarno, a opet – u nama je toliko toga ostalo stvarno.
Prije 30 godina imao sam čast održati maturalni govor pri dodjeli diploma. Jučer nije bilo govora – ali neka ovaj zapis bude neka vrsta pisanog odjeka, podsjetnika i poveznice između onog dana tada i ovoga sada.
Prije samog susreta, 23 učenika razreda profesorice Anice Krpačić i profesora Roberta Nikčevskog posjetilo je grobove naših prerano preminulih školskih kolega i prijatelja, Ivone Venus i Saše Borotića. Bio je to tih trenutak sjećanja, poštovanja i tuge. Možda netipičan početak jednog radosnog okupljanja, ali i važna gesta. Za sve buduće generacije koje se okupljaju na ovakav dan – mala napomena: groblje je možda preintimno mjesto za početak, pokušajte krenuti barem nekoliko koraka dalje. Ali svakako ne zaobići.
Naš se susret potom nastavio ondje gdje smo jednom davno stali – u prostorima škole. U kabinetskoj učionici kemije, u kojoj smo, simbolično, započeli ponovno zajedno. No pravi početak srednje škole tada je bio sve samo ne običan. Upisali smo se u Jugoslaviji, a prvi školski dan imali smo dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Svijet se doslovno mijenjao dok smo sjedili u klupama.
Nažalost, to nije bilo sve. Naša škola bila je raketirana kao “strateški cilj” – čega? Znanja? Budućnosti? Srećom, obnovljena je dvije godine kasnije, taman da u trećem razredu zakoračimo u nju ponovno. Danas, gotovo tri desetljeća kasnije, izgleda gotovo isto – 99% onako kako smo je ostavili 1993. godine. Možda u tome ima i neke utješne simbolike.
Razgovori i mala predstavljanja tijekom susreta krenuli su duboko, iskreno – od teških i stvarnih tema prožetih nadom i duhom. Bilo je riječi o veselju i o bolesti, o djeci i unucima, o pilićima i odricanjima, o ljubavi i razvodima. Ali i o trajnostima, vrijednostima, sportu i radosti, usamljenosti i pjesmi. I ponovno smo ostali u učionici kemije tijekom odmora – jer neke tradicije potvrđuju da smo bili tu. Iskreni. Prisutni. Otvoreni.
A onda – zabava. I opet je provirila ona energija tinejdžera koju je naša generacija nekako propustila do kraja doživjeti u onoj punini koju svaki tinejdžer zaslužuje. No vratili smo je. I vraćat ćemo je. Vraćat ćemo se jedni drugima i onim danima – i kad nismo u istom društvu, i kad nismo u istoj priči.
Možda, kako kaže Goranka, trebamo svima reći: “Živi kao da je svaki dan posljednji”, a ja bih dodao – “kao da je svaki dan prvi.”
Zahvaljujemo svima koji su došli i podijelili ovaj trenutak smijeha, podrške, sjećanja i mladosti. Hvala našim profesorima koji su se družili s nama te večeri – Anici Krpačić, Miri Krpan, Ivi Sudariću i Draganu Klementu – na svemu što su uložili u nas, onda i sada. Hvala Robertu Nikčevskom i ostalima koji su nam dali “miris znanja”….
Hvala Mariju na pripremi i domaćinstvu, Lareti i Gordani na organizaciji, Sanji na poticajima i pogurivanjima kad je trebalo, i svima koji su došli – Jasmini, Saši, Daliborki, Ljiljani, Jasmini, Hrvoju, Vlatki, Robertu, Aleksandri, Vjekoslavu, Martini, Damiru, Nikolini, Jeleni, Marini, Kreši.
Bilo nas je 23 – i svi smo došli sa sobom. I to je ono što se pamti.
Hrvoje Felbar
Foto: Damir Jukić
