NASLOVNICAOD SVEGA POMALO

Prvi lov lovkinje Ivane Demšić: Prvo pa – vepar!

SLATINA – Na dravskoj adi, riječnom otoku površine oko sto hektara između Drave i stare Drave, u svom prvom lovu odstrijelila je vepra. Bio je to jedan od onih doživljaja koji se pamte cijeli život.

– Bila sam pod stresom, prvo zato što su svi oko mene bili lovci, a ja sam bila jedina lovkinja. Osim toga, osjećala sam tremu jer je to bio pogon i malo su me uplašila upozorenja da moram paziti na ljude koji dolaze sprijeda, koji mi stoje s lijeve i desne strane, ali nisam se više bojala oružja ni pucanja jer prošla sam obuku u Streljačkom društvu u Virovitici.

Tako je svoje prvo lovačko iskustvo opisala Ivana Demšić (35), članica Lovačke udruge Sokol u Čađavici, lovkinja od 2015. godine.

Odmah u sridu

– Bila sam slučajno na kavi s načelnikom Općine Čađavica Mirkom Rončevićem i čađavačkim lovcima u tamošnjem lovačkom domu, i u nevezanom razgovoru pitali su me hoću li polagati ispit za lovca. U to vrijeme ispit je polagala supruga predsjednika njihove Lovačke udruge Berislava Martinčevića pa sam i ja pristala na tu “avanturu”. Jako sam se bojala oružja i mislila sam čak i kasnije, kad sam položila ispit, da ću ići u šumu, ali neću biti lovac. Kad sam dobila pušku u ruke, otišla sam na streljanu, pokušala sam pucati i pogodila metu u centar. Tada sam uvidjela da ja zapravo mogu baratati oružjem. Prošla sam pet mjeseci pripreme jer nisam htjela poći u lov dok ne budem potpuno spremna.

Kandidati za polaganje ispita dobiju knjige iz kojih nauče sve o lovu. Oni moraju znati što je lovište, što je šuma, vrste divljači, kad je lov, a kad je lovostaj, što se kada smije loviti…

– Predsjednik Martinčević bio mi je potpora u svemu tome. Kad me u lovu doveo do udaljene čeke, pomislila sam da tu sigurno od lova neće biti ništa. A kad sam vidjela vepra, prvo sam mahala njemu, koji je bio na sljedećoj čeki možda 200 metara daleko, ali on me nije vidio. Kad sam vidjela da ne reagira na moje mahanje, pomislila sam – uzmi pušku i pucaj! Prilikom polaska u lov pitala sam predsjednika društva gdje trebam gađati ako naiđe vepar, jer na obuci sam gađala samo u nepokretnu metu. Rekao mi je: “Ciljaj glavu, a dobit ćeš vjerojatno tijelo.” A dobila sam glavu. Kad sam pogodila vepra, sišla sam s čeke, ali sam u tom uzbuđenju i strahu zaboravila uzeti pušku.

Zaboravila pušku

Ivana se tada sjetila trenera Milana Nemeta, koji joj je savjetovao da nikako ne ide u lov bez pištolja, jer će joj on pomoći u situaciji “ako se izgubi”.

– Tako se i dogodilo. Ja sam opalila, sišla s čeke bez puške i ne znam što bi se dogodilo da je vepar bio samo ranjen. No imala sam pištolj i, eto, bila sam i na taj način osigurana. Ići ću s lovcima u lov, sviđa mi se, zanimljivo je. Nisam znala da će biti takva reakcija, ali stvarno je super.

– Znanci su me upozoravali neka ni slučajno ne idem u prvi lov s pogonom, ‘jer ljudi ginu u takvim situacijama’. Ali vidjela sam da su članovi LU-a Sokol doista ozbiljni, disciplinirani, da su uvježbani i ništa se ne radi na brzinu. Budući da jako volim životinje, mislila sam da će mi lov i zbog toga biti problem. Pomišljala sam da bih mogla pucati na životinju samo ako to bude divlja svinja. I bila je.

Tako je prošao prvi lov Ivane Demšić, u kome je lovačka počast odana lovini koju su činila dva vepra i dva čaglja.

(Petar ŽARKOVIĆ – Glas Slavonije)
Skup hobi
Kupila je Ivana pušku (karabin 7,57) s optikom, za koju kaže da je lagana i precizna, ima ubrznicu i ne trza jako. Kupila je i pištolj za “samilosni hitac” (ali kako vidimo, neće ga trebati) te odjevnu opremu, nešto skuplju, ali kvalitetnu i dugotrajnu. Tu su cipele gležnjače, nepropusne hlače, jakna od flisa i zimska jakna te preklopna kapa. U svoj hobi, od polaganja ispita do prvog lova uložila je približno 14.000 kuna, ne računajući popriličnu godišnju članarinu. Ali nije joj žao jer iskustvo je iznenađujuće pozitivno.

Možda će vas zanimati i ...

Back to top button