Jedini krznar u slatinskom kraju: Ugasio se stoljetni obrt obitelji Gribl
Tradicijski krznarski obrt Vlatka Gribla u Slatini na popisu je zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara u Hrvatskoj
SLATINA – Osam je već godina prošlo otkako je zatvorena i posljednja krznarska radionica i prodavaonica u Slatini, ali Vlatko Gribl (67) još uvijek čuva bunde, šubare i kožne prsluke koji su mu ostali iz vremena kad je krznarstvo bilo unosan posao. U trošnoj zgradi u Ulici Ante Kovačića još uvijek se nalazi prodavaonica u koju su nekad zalazile gospođe iz imućnih i uglednih obitelji, a u prostoriji iza nje još je krojačka radionica s različitim šivaćim strojevima.
Do rata dobro
Zanat je Vlatko učio kod oca, a nakon završetka škole nastavio je raditi kod kuće kao očev pomoćnik. Kad je otac stekao uvjete za mirovinu, Vlatko je naslijedio očevo imanje, radnju i posao.
– Bio je to vrlo težak posao, ali do Domovinskog rata dobro je išlo. Poslije rata posla je bilo sve manje i na kraju sam morao odjaviti obrt jer nisam uspio zaraditi ni za režijske troškove. Nedostajale su mi dvije godine radnog staža za mirovinu pa sam morao sezonski raditi u Duhanu da bih mogao otići u prijevremenu mirovinu.
Prema kazivanju jedinoga krznara na širem slatinskom području, gradski krznari nekad su dobivali gotove kože i bavili su se samo šivanjem odjevnih predmeta od krzna, uglavnom bundi i šubara, a krznari na selu dobivali su sirovu kožu i morali su je sami štaviti. Postupak štavljenja opisuje kao fizički težak posao pranja kože s krznom posebnim sredstvima, skidanja mesnih i masnih naslaga na koži, stavljanja u kemikalije, sušenja, istezanja, brušenja i bojenja. Osobito je teško ručno struganje noževima, koje zahtijeva dobru fizičku kondiciju. Kože su se sušile na zraku jer nije bilo sušara. Zato se koža štavila od travnja do rujna, a ujesen i preko zime šivalo se i obilazilo sajmove.
Na sajmovima
– Prije rata najviše smo pravili kožune, krznene prsluke, jer to su ljudi na selu kupovali. Šivali smo i dugačke bunde za zaštitu od hladnoće prilikom vožnje na traktorskim prikolicama ili u zaprežnim kolima. Čak smo ih pojačavali ceradama radi bolje zaštite od kiše. Roba se prodavala na sajmovima od Bjelovara i Virovitice do Našica.
Sjeća se Vlatko da su u njegovu djetinjstvu “moderne” žene nosile “cifrane” kožune. Bili su to kratki prsluci na čiju su se smeđu podlogu šivali različiti cvjetovi ili drugi ukrasi od glatke, šarene kože.
Šivaći strojevi koje Vlatko Gribl čuva u svojoj radionici izgledaju kao da su jučer prestali raditi i čekaju da svakog trenutka netko sjedne za njih i počne iznova šivati neku staru priču. Na policama su različite kape i šubare koje još uvijek traže glavu koju će ukrasiti i od hladnoće zaštititi, a na zidu vise kratke bunde, kao u kazališnoj garderobi u vrijeme zimske predstave.
