Ime Slatine prvi se put spominje u inačici Zalathnuk u dokumentu objavljenom u Požegi 1. 09. 1297. godine.
Slatina i slatinski kraj naseljavani su od najstarijih vremena što potvrđuju i arheološka nalazišta u slatinskoj okolici (Zvonimirovo, Nova Bukovica, Voćin, Čađavica, Macute, Sladojevci, Slatina). Kontinuitet naseljavanja potvrđuje poznata rimska karta iz 3. st. n.e., na kojoj se u vrijeme rimskog vladanja Panonije na slatinskom području spominje naselje Marinianis.
U pisanom se dokumentu grad Slatina spominje po prvi put u ispravi zagrebačkog biskupa Mihovila izdanoj 1. rujna 1297. godine u Požegi. Ime grada napisano je u inačici Zalathnuk. Slatina je u to vrijeme bila dobro Zagrebačke biskupije u sastavu Arhiđakonata Vaška. U 14. je stoljeću u Slatini bila župna crkva Svih Svetih, smještena negdje oko današnjeg parka. Crkva je imala pokrajne oltare posvećene sv. Juraju, Blaženoj Djevici Mariji, sv. Katarini, kapele posvećene Blaženoj Djevici Mariji i Jeleni i jedan oltar posvećen nekoj bratovštini. Po uvođenju županijskog uređenja Slatina je pripala Križevačkoj županiji.
U vrijeme feudalizma Slatina je bila biskupijsko trgovište koje je imalo župnu crkvu i drvenu utvrdu - castellum smještenu na uzvišenju uz riječicu Javoricu (nedaleko od današnjeg ulaza u Slatinu- mosta) i koje se razvijalo u maleni srednjevjekovni gradić s podgrađem.
Od plemića koji su potjecali ili živjeli u Slatini poznati su vlastelini Slatinski - de Zalatnoky , Georgius Hoberdancz de Zalathnuk, kao i vlastelinski župan Jane de Chanyk, koji je pred kraj 15. stoljeća jedno vrijeme bio čelni čovjek Slatine. Iz toga vremena potječe i prvi gradski grb, s motivom zvijezde Danice i ležećeg nasmijanoga polumjeseca, koji je i danas službeni grb grada Slatine. Poznato je da je već u to vrijeme jedan slatinski đak bio student na sveučilištu u Beču.
Pred nadolazećom najezdom Osmanlija Slatina je dodatno pojačala osiguranje i obranu. U borbama s Osmanlijama u Bosni svojom se hrabrošću isticao Ivan Hoberdanc iz Slatine, te ga je kralj Ferdinand 1529. godine bio postavio za krajiškog kapetana i vrhovnog zapovjednika obrane Slavonije. U naletu osmanske vojske, paljenju, rušenju i pljački brojno je domorodačko stanovništvo većim dijelom otišlo sa svojih ognjišta. Pod takvim je okolnostima i utvrđeni grad Slatina pao pod osmansku vlast 1544. godine. Jedan manji dio domaćega stanovništva je prihvatio islam i ostao živjeti unutar utvrde, a neznatan broj pridružio se katoličkom stanovništvu koje je nastavilo živjeti u teškim uvjetima u močvarnim predjelima uz Dravu. Nakon okupacije Slatina je pripala Požeškom sandžaku, a u Slatini je stolovao aga, bile su dvije džamije – jedna velika vjerojatno stara župna crkva pretvorena u džamiju i manja, Balijeva podignuta kao zadužbina. Od vjerskih su službenika bili dva imama i hatib, mujezin i kajim. Kako je Slatina bila pogranično područje pojačana je obrana Slatine. Utvrda je bila opasana jarkom i utvrđena drvenim palisadama, a u njoj je bilo stalno smješteno oko 200 vojnika od kojih je veći broj bio konjanika. U graničnom području mir je bio kratkotrajan - tu je haračila turska vojska i uzvraćale su napadima hrvatske čete. Slatinski je kraj oslobođen od turskoga vladanja pred kraj 17. stoljeća. U tim je borbama porušen i stari slatinski grad. Posljednje su borbe s Turcima vođene 1684. godine na području kod šume Turbina, između Slatine i Medinaca, kad se uslijed nadmoćne hrvatske vojske turska posada predala..
Sekvoja - mamutovac jedan je od simbola Slatine, posađen u parku, u vrijeme kad je slatinskim imanjem upravljala našička plemićka obitelj Pejačević.
Nakon odlaska Turaka Slatina je bila porušena, a ostao je samo toranj stare crkve Svih Svetih. Uspostavljena je vojna uprava na cijelom području. Po uspostavi civilnih organa vlasti Slatina je pripala Virovitičkoj županiji i imala je samo oko 50 kućanstava. Narod se bavio tradicijskim uzgojem stoke i obradom zemlje, a u okolnim je selima bila razvijena domaća radinost. Od 1750. godine vlasnik Slatine postao je Marko Aleksandar barun Pejačević. Povijesno gledajući, Slatina svoj prepoznatljivi razvoj u velikoj mjeri zahvaljuje ovoj imućnoj našičkoj plemićkoj obitelji. Danas su još dijelom sačuvani objekti u samom središtu grada koje su Pejačevići podigli kao stambene zgrade, ali i kao neophodne gospodarske objekte, te oko njih zasadili park s egzotičnim stablima, među kojima se i danas ističe mamutovac - sekvoja, kao jedan od simbola Slatine.
Na molbu grofa Pejačevića kralj Franjo III proglasio je Slatinu 1808. godine trgovištem, što je doprinijelo povećanju prihoda i daljnjem razvoju mjesta. Slatina je tada prvi put dobila pravo održavanja sajmova na Petrovo, Pavlovo i Nikolinje, po starom kalendaru. Isto pravo kralj je obnovio 1822. godine. Pejačevići su 1822. godine u Sladojevcima potaknuli i gradnju prve škole na slatinskom području, koju su pohađali i učenici iz Slatine. Za vrijeme gotovo stogodišnjeg gospodarenja ovim krajem (1750.-1841.) Pejačevići će ostati zabilježeni kao obitelj koja je učinila značajne pozitivne pomake u životu i napretku cijeloga slatinskog kraja.
Karta trgovišća Slatina iz 1886. godine
Njemački knezovi Schaumburg –Lippe kupili su 1841. godine slatinsko imanje od Pejačevića. Svojim su dolaskom dodatno ubrzali gospodarski razvoj grada i okolice. U središtu Slatine sagradili su veliki vinski podrum i pecaru alkohola i zasadili su nove nasade vinove loze u okolici. U pecari je, kao sjećanje na prvu slatinsku crkvu, postavljen maleni oltar posvećen sv. Ani i Joakimu. Schaumburg - Lippe je poticao naseljavanje Mađara, Nijemaca i Slovaka u Slavoniju, koji su donijeli u slatinski kraj kulturne običaje europskih gradova.
U Slatini su otvarali obrtničke radionice, a pojedini su doselili s ciljem unapređivanja rada prvih industrijskih pogona (pilana je otvorena 1885.), paromlin (1863.), ciglana oko (1890.) ispod današnje željezničke stanice, tvornica pjenušca i sl.), koji su otvoreni u Slatini kao blagi odraz industrijske revolucije toga vremena u Europi. U velikom je podrumu sve do 1912. godine radila tvornica pjenušavog vina - šampanjca. Za svoje vino i pjenušac dobio je Schaumburg-Lippe priznanje na gospodarskim izložbama u Zagrebu i Budimpešti. Pjenušac je proizvodio od vina sorte Kadarka.
Današnja Ulica Vladimira Nazora, nekad Željeznička ulica, jedna je od glavnih gradskih ulica. U tridesetim godinama u toj su ulici bile mnoge obrtničke radionice.
U drugoj polovici 19. stoljeća sagrađene su i prve tvrde cestovne prometnice, a 1885. godine puštena je u promet i prva željeznička pruga – vicinalna pruga od Suhopolja do Slatine, kao ogranak pruge Barč - Pakrac te 1895. pruga Našice - Slatina - Noskovci, gdje je pripojena Slavonsko podravskoj željeznici. Od Noskovaca do dravske obale otvorena je 1901. godine. Novodoseljeni su stanovnici sagradili i nove vjerske objekte, (1858. godine osnovana je Slatinska židovska općina, a sinagoga je sazidana 1884. godine.
1897. godine sagrađena je evangelička crkva u Slatini). Uz većinsko (70%) rimokatoličko stanovništvo i znatan broj pravoslavnih vjernika Slatina je pred kraj 19. stoljeća postala višereligijska sredina. Godine 1870. u Slatini je otvoren ured kotarske oblasti, ali pravi statusni napredak grada obilježava godina 1886. kada je Slatina postala sjedište novoosnovanog Kotara Slatina s tri upravne općine: Slatina, Gornji Miholjac i Voćin. Slatinskom su kotaru 1894. godine dodane još tri nove upravne općine: Nova Bukovica, Drenovac i Sopje. Kotarska uprava imala je sjedište u reprezentativnoj zgradi u samom središtu Slatine, koju i danas Slatinčani zovu "Stari kotar", a ponekad, s razlogom, i "Stara škola". U toj je zgradi bila i gradska uprava, pučka škola, prva knjižnica, gruntovnica, općinski sud i sl. Godine 1899. nadozidan je prvi kat istog zdanja za potrebe proširenja prostora za pučku školu. U zgradi je od 1917. godine radila i Viša pučka škola, od 1922.god. Šegrtska škola, od 1924. godine Građanska škola, a nakon drugoga svjetskoga rata bile su tu smještene udruge te osnovna škola sve do 1981. godine.
Grad je krajem 19. stoljeća imao već mnoge gradske atribute:
Slatinsku štedionicu (1873.), Narodnu čitaonicu (1896.), Obrtničku zadrugu (1882.) kao prvu profesionalnu udrugu u Slatini, te ostale građanske udruge - Dobrovoljno vatrogasno društvo (1874.), Učiteljsko društvo Kotara slatinskog (1896.), Hrvatsko pjevačko društvo "Zrinski" (1900.), Hrvatski sokol (1907.) Nogometni športski klub "Orao", poštanski ured (oko 1856.), zdravstvene ustanove - ljekarnu "K sv. Ćirilu i Metodu" (1874.) Zdravstvena općina Slatina, tj. "Občinska pošastna bolnica Slatina s šest postelja" (1894.), veterinarski kotar (1893.), Hotel Böhm, Hotel Šandl, Hotel Slatina, tiskaru Bauer (oko 1885.) i dr.
